U ovom tekstu (
http://www.jutarnji.hr/vujcic--ima-jedna-knjiga-koju-bih-preporucio-nasim-politicarima--zove-se--zasto-nacije-propadaju-/1313412/ ) Guvener HNB-a Vujčić teško obmanjuje javnost. A može jer i tkz. stručnjaci nisu točno reagirali na obmane:
http://www.rifin.com/rifins-news/1926-boris-vuji-bez-devizne-klauzule-bila-bi-inflacija-i-devalvacija-kao-u-sfrj Guverner Vujčić je napisao/la: Jugoslavija je, kako ja to volim reći, na neki način, ekonomski, bila latinoamerička zemlja u Europi. Nije bila zemlja centralnoplanske ekonomije na sovjetski način niti je bila tržišno gospodarstvo na zapadnoeuropski način, već nešto između, s elementima jednog i drugog, naravno ideološki i praktično snažnije komunistički obojana. No, ljudi su mogli štedjeti u stranoj valuti, slobodno se kretati preko granice, a makroekonomska politika bila je izuzetno loša. Središnja banka služila je za financiranje onoga što je politika odredila da bi bilo dobro i poželjno financirati, direktno ili preko bankarskog sustava te, naravno, za posredno financiranje fiskalnog deficita. Devizna klauzula kod davanja kredita bila je, naravno, zabranjena. Rezultat je bio sličan kao u mnogim zemljama Latinske Amerike. Periodi visoke inflacije izmjenjivali su se s periodima devalvacija. Sve te devalvacije, naravno, nisu pomogle da Jugoslavija postane izvozna sila. Vrijednost domaćeg novca je padala, ljudi su racionalno zaključili da se isplati štedjeti u njemačkim markama, a zaduživati u dinarima, bez devizne klauzule. Naravno, ti su krediti bili teško dostupni i za njih je često trebalo imati ‘vezu’. Kako nije postojala devizna klauzula, vrijednost kredita uslijed devalvacija smanjivala se prema vrijednosti obveza te su banke kumulirale ogromne gubitke. Te gubitke im je središnja banka omogućavala prikrivati jer se, naravno, niko nije držao takvih tričarija poput međunarodnih računovodstvenih standarda. Idila je trajala sve dok kompletan bankovni sustav nije bankrotirao, štediše izgubile svoju štednju, a porezni obveznici pokrili razliku. U trenutku kad smo postali neovisni, 1991. godine, udio deviznih depozita, njemačke marke u prvom redu, u ukupnim štednim depozitima u Hrvatskoj iznosio je više od 90 posto. Dakle, sanacija bankovnog sustava početkom 90-ih upravo je iznošenje na svjetlo dana troška takve promašene politike. Tim je teže shvatiti zašto se troškovi te sanacije često koriste kao argument u korist obnove politike koja ih je prouzročila. Uvijek postoji šansa da se greške ponove, ukine devizna klauzula, devalvira nacionalna valuta i ponovno prožive sve divote koje već godinama u Hrvatskoj predlažu neki profesori ekonomskog fakulteta. Da ne govorim o tome da je hrvatsko gospodarstvo, zbog izrazito otvorenog karaktera, još osjetljivije na posljedice takve politike nego što je to bilo jugoslavensko
- Što je glavni kreator inflacije? Velika ponuda novca.
- Da li je SFRJ imala multiplikaciju novca preko depozita? Pa naravno da je.
- Zašto su krediti bili teško dostupni? Da bi se umanjila multiplikacija.
- Zašto je SFRJ slabila valutu? Jer je imala problem sa negativnom vanjskotrgovinskom bilancom. Ako slabiš valutu, moraš imati inflaciju jer je bilo dosta uvoza. Stalno rastu troškovi za uvozne komponente i radi postizanja profita moraš dizati cijene
- Ako su poduzeća bila vlasnicima banaka, kako su banke mogle davati kredite za kupovinu poduzeća? U uvjetima inflacija, davanje velikih kredita privatnim poduzetnicima se može okarakterizirati pogodovanjem. A može se naći i opis kako se takav kredit mogao iskoristiti za kupovinu deviza i kasnije prodajom deviza otplatiti uz visoku zaradu. To je objašnjenje zašto se nije mogao lako dobiti kredit. Bio bi odličan za zarađivanje na tečajnoj razlici.
- Što stvara multiplikacija novca u bankama? Omogućava da zarada banke na istom primarnom novcu preraste iznos emisije istoga. Bankarski sustav je time podgrijavao inflaciju jer nije moga naplatiti toliku zaradu bez doštampavanja novca. Ali dok je bio u funkciji društvenih firmi to je bilo pogodovanje samih firmi sebi. Takav sustav može da radi samo uz primarnu emisiju. Ako se novac ne može doštampati bez duga, država bi uskoro pala u veliki dug (kao danas)
- Zbog inflacije, normalno je da nisi mogao štedjeti u dinarima na duže razdoblje. Svaki ozbiljni štediša na duži rok je moro štedjeti u devizama bilo to u banci ili u čarapi. To nije nikakav problem za privredu jer je privreda dobivala kredite od svojih banaka. Profit banaka nije toliko bitan, ako se novac nije plasirao na promašene projekte. A novac koji se emitirao primarnom emisijom nije mogao nestati, već je završavao u bankama na računima poduzeća i građana. Tako i novac za projekte nije nestajao, nego se vraćao u sustav (osim onog potrošenog na uvoz). Angažiranjem domaćih proizvođača kao opskrbljivača sustav čini samoodrživim.
- A što imamo danas? Novčanu oskudicu i previsoku cijenu rada koja čini posao neisplativim. Privatne banke se bogate, a privreda ide u stečaj. Privatna poduzeća ne cirkuliraju profit preko posudbi, nego preko preuzimanja uvećavaju svoj privatni kapital. A cijeli sustav ovisi o dotoku novca koji je najvećim dijelom zaduživanje države, nadobudnih poduzetnika i banaka na stranom tržištu. I takva politika će urušiti privatne MIO fondove i potpuno rasprodati javno dobro na ime nepotrebnih dugova.