Pozdrav Nostradurus.
Kao što neki već znaju, pisao sam pred koji mjesec na Patriot forumu detaljnije o MMT teoriji s ciljem da ukažem na neka pogrešno postavljena pitanja. Nažalost, nisam dospio odgovoriti na sve što je trebalo. Prezauzetost vlastitim poslom te dodatnom edukacijom. Također, teško se boriti s ad hominem te napadima na strašilo (straw man). Kompletno brisanje teme isto ne pomaže.
Ovdje se prije svega osjećam dužan odgovoriti na jedan takav napad na strašilo iz vašeg teksta:
"MMT u svojoj implementaciji ne vodi računa o dosadašnjoj kreditnoj ekspanziji i ne preuzima nikakve mjere da se ta privatna emisija i kamata koja ide na nju stavi pod kontrolu."
Također, na jednom drugom mjestu obećao sam usporedbu Positive Money programa, SP-a i Nenadovićeve teorije. Na ovom mjestu ne mogu zbog nedostatka vremena ulaziti u sve detalje i dugotrajne rasprave, ali navest ću nekoliko ključnih postavki.
Najprije, cijelo pitanje kreditnog i nekreditnog novca pogrešno je postavljeno. Zamislite takozvani nekreditni novac pri čemu država tiska svoj novac, koliko već odluči da je potrebno. Taj novac država bi trošila na ono što odluči u procesu donošenja proračuna. Zavisno o tome na što se taj novac troši i na koji način, te o tome da li država ima uspostavljeno kvalitetno oporezivanje, postojat će ili neće postojati velika inflacija. Takva država nikad nije ograničena količinom novca jer ga sama tiska. Naravno, osnovna opasnost je inflacija.
Dalje, zamislite sad da država umjesto da tiska takav novac bez interesa odluči tiskati dio novca uz obećanje da će vlasnik nakon godine dana dobiti nešto više nego što to ima na početku. Na primjer, dobijete državnu novčanicu od 100 jedinica, a država vam obeća nakon godine dana u zamjenu za tu novčanicu ispatu od 101 jedinice. Da li je ta kamata problem za državu? Država uvijek može tiskati još novčanica. Štoviše, država sama određuje koji će biti iznos kamate. Također, bilo kad može odustati od kamate te bilo kad može povećanim porezima povući eventualni višak novca. Postoje detaljni računi koji pokazuju da ako je kamata dovoljno mala te ako gospodarstvo raste dovoljno brzo, taj dug države nije nikakav problem. Dakle ne radi se o opterećenju za državu, već o financijskom boljitku za onog tko je u posjedu takvih novčanica koje donose interes.
Ovo što je navedeno u zadnja dva odlomka nije prijedlog za neku novu hipotetsku državu. Svaka današnja monetarno suverena država funkcionira na takav način. Naravno, ovdje je opisana suština na maksimalno pojednostavljen način. U stvarnosti su mehanizmi dosta složeni, ali suština je i dalje ista. Državne obveznice zemlje poput Velike Britanije, Australije, Kanade, SAD-a, Turske, Japana itd. su samo drugi oblik državnog novca. Onaj koji donosi interes. Kad ih država prodaje, mogu se kupiti samo nekim drugim oblikom državnog novca: bankovnim rezervama, novčanicama ili kovanicama. Ono što se u osnovi događa je to da centralna banka posredno kupuje novonastalu obveznicu države ukucavanjem novog novca u obliku bankovnih rezervi. Država troši te rezerve na kupovinu realnih dobara i usluga. Višak tih rezervi u privatnom sektoru ima monetarni učinak da cijena rezervi na bankarskom tržištu pada te onda centralna banka vraća željenu cijenu prodajom državnih obveznica. Rezultat je da netko u privatnom sektoru drži novac države u obliku obveznice, a država je dobila što je već htjela.
Moderna monetarna teorija (MMT) razjašnjava postojeće mehanizme koji su širokoj javnosti nepoznati. To ne znači da su postojeći mehanizmi optimalni i da ih MMT kao takve podržava. Jedan problem je da se u postojećem posrednom mehanizmu financiranja deficita kupci obveznica neopravdano bogate. Prof. Bill Mitchell to zove corporate welfare. Drugi problem je podilaženje centralne banke interesu privatnih banaka. Više o tome dalje u tekstu.
Da podvučem, jedna poanta je u tome da nije osnovni problem postoji li interes na novac koji država stvara ili ne. Problem nastaje u konkretnim mehanizmima koji se koriste da bi se takav novac plasirao. Mogli bi isto tako imati sustav novca bez interesa u kojem bi neke posebne skupine imale neopravdani boljitak. Također treba reći da je termin nekreditni novac nazivno pogrešan. Fundamentalno, ne može postojati novac koji ne bi bio dug odnosno obaveza izdavača. Naime, novčanica s interesom ili ona bez interesa je na jednaki način obaveza države. Država je obavezana primiti natrag tu novčanicu. Moderne monetarno suverene države jedino obećaju zauzvrat istu takvu novčanicu. Osim toga, država je obavezana primiti vlastitu novčanicu u svim plaćanjima prema državi. To je fundamentalna obaveza kod svakog novca. Izdavač ga je obavezan primiti kao sredstvo podmirenja svih obaveza.
Ovdje se još uopće nisam dotaknuo problema banaka. Uvodna citirana rečenica o tome kako se MMT ne bavi tim pitanjem nema nikakve veze sa stvarnošću. Postoji pregršt materijala o tome koji su točno problemi unutar postojećeg bankarskog sustava te o tome što bi se sve trebalo mijenjati. Ovdje opet treba naglasiti, svojim osnovnim dijelom MMT nije nekakva hipotetska teorija o tome što bi trebalo napraviti. To je jedina teorija koja točno opisuje postojeći sustav. Drugim dijelom, donosi široki spektar preporuka o potrebnim promjenama.
No, idimo redom. Pitanje bankarstva je pogrešno predstavljeno kao pitanje kreditnog i nekreditnog novca. Kao što sam već naveo, sav novac je obaveza, s kamatom ili bez. Ovdje je centralno pitanje slojevitog novca nasuprot ideje o jednoj razini novca. Postojeći sustav novca je slojevit, postoje potpuno odvojene više i niže razine novca. Najvišu razinu novca čine državne obveznice, bankovne rezerve, novčanice i kovanice. To je državna razina novca koju može stvoriti samo država odnosno njena centralna banka. Privatne banke ne mogu stvarati tu razinu novca. Privatne banke stvaraju svoju, nižu razinu novca. Isto tako, mogu i ja stvarati svoju nižu razinu novca.
Na primjer, zamislite da dobijete od mene potvrdu o dugu od 100 kn s mojim potpisom. Zamislite dalje da vas nakon godine dana tražim 105 kn. Prvo, tih 100 kn s mojim potpisom je obaveza za mene jer sam u svakom trenutku obavezan zamijeniti tih 100 kn za državnih 100 kn ako to netko od mene zatraži. Drugo, tih 100 kn s mojim potpisom kad su u mom posjedu nemaju za mene nikakvu vrijednost. Kad mi ih netko vrati, mogu ih slobodno poderati i baciti u smeće. Uvijek mogu napisati novu potvrdu. Treće, problem kamate. Tih 5 kn razlike u osnovi može doći samo od nekog izvora novca koji je viši po hijerarhiji pouzdanosti od mog vlastitog. Mogla bi to biti potvrda o dugu nekog poduzeća, ako je želim primiti. Na kraju dana, na vrhu piramide je novi državni novac koji se stvara deficitom. Što ako tog novca u sustavu nema dovoljno? Ili ako ima, ali moj dužnik jednostavno potrati sav novac te nije u mogućnosti platiti? Dužnik će platiti koliko može, a također će izgubiti i dio realne imovine. Moguće je i da ću ja kao izdavač niže razine novca propasti ako moj dužnik nije u mogućnosti platiti.
Ovdje treba naglasiti nekoliko bitnih činjenica. Prije svega, banka ne može stvarati neograničenu količinu svog novca. Također mora paziti kome će izdati novac odnosno kredit. Tako u gornjem primjeru izdavanje 100 kn osobi A koja će sve potratiti predstavlja problem za izdavača jer će neka osoba B doći s tih 100 kn te će imati potraživanje prema izdavaču. U isto vrijeme, banka A neće moći dobiti dovoljno vrijednosti od takve osobe A. Kapital banke je po definiciji jednak razlici svih vrijednosti koje banka posjeduje i iznosa svih obaveza. U takvoj situaciji gdje osoba A ne plaća dug, kapital banke pada. Iznos kapitala je temeljno regulacijsko ograničenje za rad banke. Također i točna struktura postojećeg kredita ovisno o riziku. Ne količina rezerve, odnosno količina državnih novčanica koje ima u trezoru uz količinu novca na računu pri centralnoj banci. Dakle, nema govora da će banke nužno multiplicirati količinu baznog novca 10 puta koliko je postotak rezerve. Kao što je poznato, neke zemlje poput Kanade uopće nemaju propisani postotak obavezne rezerve. No, ovo su već neki tehnički detalji.
Osnovna poanta koju ovdje želim naglasiti, postojanje slojevitosti novca nije problem samo po sebi. Neka privatna osoba ili poduzeće koja stvara svoj novac neće dovesti do sloma cijele ekonomije. Jednostavno, ako netko griješi u svojim procjenama o izdavanju niže razine novca ili ako ga izdaje previše, doživjet će propast kad obaveze dođu na naplatu. Problem koji postoji je u sprezi banaka i države. Centralne banke spašavaju privatne banke kad posao krene po zlu, a kontrolne prijevare se ne kažnjavaju. Prof. William Black, bivši bankovni regulator, ima mnogo radova o tome. Problem postojeće regulacije bazirane na količini kapitala ima za temeljni problem to što je vrlo teško u današnjim kompliciranim bankovnim aktivnostima razaznati kakav taj kapital stvarno jest. Još više, visoki bankovni službenici bili su odgovorni za kontrolne prijevare u kojima se umjetno napuhivao kapital banke kako bi oni dobili više provizije. Kad sve propadne, država je ta koja snosi trošak. Biznis za privatni profit i društveni rizik.
MMT autori potanko analiziraju problematiku postojećeg bankarskog sustava te su također ponudili detaljne mjere kako taj sustav reformirati. Ovdje treba reći da uvođenje jedne razine novca, za što se zalažu razno razni pokreti, samo po sebi ništa ne bi riješilo. I dalje ostaje pitanje duga i kreditnog rizika. Tko će dobiti novac za svoje ideje, a tko neće? Tko će o tome i kako odlučivati? Kojim aktivnostima će se banke baviti? Također, postojanje kamate ne bi bilo uklonjeno. Banke mogu biti privatne i nacionalizirane u obje varijante, to nije sporno. Navedena pitanja su ona temeljna na koje treba dati odgovor.
Neki argumenti za slojeviti sustav novca nasuprot ideji o jednoj razini novca:
1) Moguće su situacije da postojećeg novca nema dovoljno. Primjerice, netko želi raditi tvornicu koja će tek nakon 20g biti isplativa. Da li tada država treba preko deficita stvarati novi novac? Vidite, postojanje dugova i kredita nije uklonjeno jednoslojnim novcem. Dalje, ako taj projekt propadne, nastat će inflacijski efekti. Taj novac onda treba povlačiti posebnim porezima. S druge strane, projekt bi mogao biti financiran nekom nižom razinom novca. U slučaju propasti, inflacija novca niže razine znači propast izdavača tog novca. Taj niži novac u takvoj situaciji automatski nestaje. Papiri od 100kn s mojim potpisom u sekundi postaju bezvrijedni ako bankrotiram te ih prestajem prihvaćati kao svoju obavezu. Također kad se dug vrati, niža razina novca automatski nestaje. Prisjetimo se, novac je bezvrijedan za svog izdavača. Državna razina nestaje teže, jedino preko državnih poreza tj. preko suficita proračuna. Slojeviti novac je više decentralizirana opcija, s odgovornošću usmjerenu na dio populacije. U prvoj opciji, nema razlikovanja jednog novca od drugog te su onda posljedice više raširene.
2) Najosnovnije, ne vidim da je moguće dokinuti privatno stvaranje niže razine novca u obliku razno raznih potvrda o dugu. To je nešto što samo po sebi nastaje u društvu. To bi bila jedna totalitarna mjera, ne bi ju bilo moguće održati.
Dakle, hipotetski sustav jedne razine novca sam po sebi ne bi riješio suštinske probleme koji postoje u postojećem sustavu. Radikalni prijedlozi koji se zalažu za takvu promjenu potencijalno su vrlo opasni, tim više jer često nisu svjesni suštinskih problema koji bi bili prisutni u obje varijante te ih se uopće ne dotiču. U konačnici, adekvatno regulirani višeslojni novac korisnija je opcija za društvo u cjelini nego taj hipotetski novac jedne razine.
Primjer jedne promjene za koju se zalažu MMT autori poput Billa Mitchella koju vrijedi ovdje spomenuti potpuno je ukidanje bankarskog bavljenja financijskim derivatima. Radi se o balonu u iznosu od 700 bilijuna dolara, 10 puta većem od cijele svjetske ekonomije. Nedavno sam pročitao zgodan članak o tome na Forbes.com, preporučam pogledati:
http://www.forbes.com/sites/stevedenning/2013/03/17/three-essential-measures-to-make-banks-safe-again/Povijesno, kad novac hoće sam od sebe još više novca, bez veze sa stvarnom ekonomijom, nastaju teški kolapsi i ekonomske depresije. Ove današnje proporcije tog prenapuhanog financijskog sustava su veće nego ikad, a slom se još nije dogodio. Financijska kriza 2008. je prema ovom izglednom tornadu samo mali povjetarac.
Ostali MMT prijedlozi i analize koje preporučam pogledati:
http://www.huffingtonpost.com/william-k-black/why-our-fundamental-appro_b_813822.htmlhttp://www.huffingtonpost.com/william-k-black/the-two-documents-everyon_b_169813.htmlhttp://www.huffingtonpost.com/william-k-black/why-is-obama-championing_b_367540.htmlhttp://www.huffingtonpost.com/warren-mosler/proposals-for-the-banking_b_432105.htmlhttp://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=7299Vrlo kratak osvrt na uratke Saveza za promjene, Positive Money pokret te na Nenadovićevu teoriju:
Savez za promjene nema točan opis postojećeg bankarskog sustava. Nema razlikovanja različitih razina novca. Također, ne razlikuje da postoje monetarno suverene zemlje i one koje to nisu. Posve je drugačija situacija u jednoj Kanadi nego u jednoj Grčkoj ili u našoj zemlji.
Mi smo se u procesu pridruživanja EU odrekli vlastitog financijskog suvereniteta. Umjesto da deficit posredno financira HNB, financiramo se zaduživanjem u stranoj valuti. Isto tako radi većina zemalja unutar EU. Međutim, euro zona je nepotpuno i defektno organizirana. Uveden je zajednički novac bez ostalih fundamentalnih integracija. U usporedbi sa zemljom poput Australije, Kanade ili SAD-om, nedostaje federalni proračun i federalni deficit preko kojeg bi se stvarao novi novac. ECB se vanredno i nelegitimno igra takve uloge i to pod krajnje ubojitim političkim uvjetima štednje koja produbljuje depresiju te drži visoku nezaposlenost diljem Europe. Takva hladnokrvna destrukcija ne bi bila moguća unutar neke jedinstvene nacije. Što nam to govori o temeljnim vrijednostima na kojima se EU zasniva? Inače, pravilo o 3% deficita je potpuno proizvoljno postavljeno unutar sat vremena bez ikakvih dubljih razloga. To samo ilustrira na koji način te strukture funkcioniraju i o kakvoj se ekonomskoj stručnosti tu radi. Radi se između ostaloga o neoliberalnoj ideologiji koja misli da se uloga države može najvećim dijelom izbaciti iz ekonomije. Uglavnom, ova depresija koja je potpuno svojstvena velikom EU eksperimentu trajat će do uspostave nekog oblika pune federacije ili do konačnog raspada eura. Ovo je sve potpuno neizvjesno, a mi na to nemamo praktički nikakv utjecaj. No, skrenuo sam s teme.
Prijedlozi Saveza za promjene, slično kao i sama analiza problema, nedorečeni su i potencijalno opasni. U slučaju nagle ekspanzije domaćeg novca, došlo bi do velike navale na devize. Uvozna roba bi znatno poskupila. Osim toga, neprincipijelno je jednostavno otpisati postojeće dugove pomoću inflacije. Dajte onda i meni kredit od milijun eura pa da ga sutra vratim u 5 puta manjoj vrijednosti. Na takvim principima ni jedno društvo ne može opstati. Islandski primjer otplate dugova koji su bili vezani za stranu valutu na način da se reduciraju na neku razumnu mjeru puno je bolji. Iako se u MMT duhu naravno slažem s idejom napuštanja devizne klauzule te uspostavom financijskog suvereniteta, taj potez nije moguć tako jednostavno kao što SP misli. SP misli da je kontrola inflacije ili isto tako samog deficita proračuna nešto nad čim država ima kontrolu. Samo ukucavanje novog novca sasvim sigurno bi dovelo do nekontroliranih posljedica. Potrebno je imati jasno razrađene programe na što će se deficit proračuna potrošiti. Pitanje inflacije nije samo stvar količine novca, bitno je isto na što se novac upotrijebi. Također je nužno imati učinkovito oporezivanje te učinkovitu borbu protiv korupcije. Dalje je nužan vrlo striktan i vrlo temeljito razrađen odabir kadrova na temelju sposobnosti, za razliku od sveprisutne partijske politike biranja po principu podobnosti.
MMT autori imaju razrađene prijedloge za male zemlje u situaciji poput naše. Neki primjeri:
http://neweconomicperspectives.org/2012/04/mmp-blog-45-the-jg-and-affordability-issues-with-special-considerations-for-developing-nations.htmlhttp://www.nakedcapitalism.com/2012/04/philip-pilkington-mmt-functional-finance-and-dirigisme-sketch-of-an-alternative-economic-approach-for-developing-economies.htmlKod nas, vrlo slično tome nudi Šturmova grupacija Zajedno. Međutim, presporo dobivaju podršku. Trebali bi se organizirati u stranku i početi izgrađivati lokalnu mrežu diljem zemlje, kao i druge stranke.
Dalje, Positive Money
http://www.positivemoney.org pokret bi mnogima ovdje mogao biti interesantan. Tamo je bankarstvo točno opisano, onako kako je opisano i unutar MMT teorije. Međutim, tom pokretu potpuno izmiče iz vida činjenica da Veliku Britaniju ne financiraju privatne banke kreditnim novcem. Naime, iako se državna obveznica unutar privatnog sektora može kupiti bankovnim kreditnim novcem, u interakciji s državom mora se dati najviša razina novca za državnu obveznicu. Isto tako, nije moguće platiti porez državi bankovnim kreditnim novcem. Inače, korisno je upoznati se s točnim procesima vezanim za bankovne rezerve, ovdje nisam ulazio u sve interesantne primjere. Preporučam
http://www.academia.edu/206885/Kindergarten_Guide_to_Modern_Monetary_Theory_-_Day_2 za jezgrovit uvod.
Positive Money zastupa ideju samo jedne, državne razine novca te imaju razrađena razmatranja o prijelazu na taj sustav. Neću sad ulaziti u sve detalje njihovih prijedloga već ću samo navesti da rade neke osnovne greške koje proizlaze iz nepotpunog poznavanja postojećeg sustava. Na primjer, pretpostavljaju da neko vanjsko tijelo može izregulirati koliko je novca potrebno ekonomiji. Tu zaboravljaju da država nema kontrolu nad vlastitim deficitom. Naime, postoje automatski stabilizatori: količina prikupljenih poreza koja pada ako je gospodarstvo slabo te količina doprinosa koji se isplaćuju nezaposlenima koja u takvim uvjetima raste. Ovu činjenicu da deficit države nije kontrolirana varijabla zaboravljaju i mnoge druge ekonomske struje, uključujući i one vladajuće poput MMF-a koje državama u depresiji propisuju još veće stezanje obruča pa se onda čude kako je deficit još veći nakon drastičnog pada BDP-a. Daljnji problemi s Positive Money prijedlogom su oni koje sam već naveo u odlomcima vezanim za pitanje slojevitosti novca. Suštinski problemi ne mogu se riješiti jednostavnim prijelazom na novac jedne razine, pri čemu postoje još dodatne teško sagledive opasnosti poput globalnog nedostatka kredita te prevelikog jačanja totalitarnog pristupa.
Zadnje, Nenadovićeva teorija novca slično kao i Positive Money misli da država može točno regulirati koja je količina novca potrebna ekonomiji. Nenadović pri tome koristi stari monetaristički identitet MV = PQ gdje je M količina novca u opticaju, V brzina opticaja novca, P nivo cijena, a Q količina proizvedenih dobara. Nenadović za dani porast dQ traži potrebni dM/M tako da identitet i dalje vrijedi uz prepostavku da će P ostati isti. Ta pretpostavka je osnovna greška njegovog modela, ničim nije opravdana. Ništa ne garantira da će cijene ostati iste. To je samo jedan mogući način da identitet bude ispunjen, to jest ista dodana količina novca može imati sasvim različite efekte. Posve je iluzorno misliti da se jedan tako kompleksan sustav kao što je cjelokupna ekonomija može modelirati tako jednostavnim identitetom. Za usporedbu, Positive Money ne radi tu grešku već samo neodređeno tvrdi da se potrebna količina novca treba odrediti raznim znanstvenim metodama. Dalje, Nenadović se uopće ne bavi gore navedenim problemima koji bi i dalje postojali u sustavu jedne razine novca: problem određivanja tko će dobiti novac a tko ne, koji je potreban iznos kamate, koji je rizik, koje su aktivnosti kojima bi se banke trebale baviti, itd.
Jedna zanimljivost vezana za Nenadovićevu teoriju je ta da on na više mjesta ističe da je postojeći sustav financiranja deficita u SAD-u u suštini prikriveni nekreditni novac. Točno tako, takozvani nekreditni novac već postoji. Fascinantno je da je mnogima ta tvrdnja i dalje teško shvatljiva. Pišem "takozvani" iz ranije navedenih razloga: i dalje je taj novac kao i svaki drugi nečiji dug, s kamatom ili bez. Naravno, vrijedi da postojeći sustav treba mijenjati, neopravdano je da posrednici dobivaju toliki profit. Isto tako, privatni bankarski sektor izmakao je svakoj kontroli te je narastao do destruktivno velikih razmjera.
Konačno, vrlo kratko o osnovnoj tezi Nostradurusovog članka. Pitanje socijalizma i kapitalizma je puno šire pitanje od uskog pitanja mehanike novca. Ovdje najprije želim reći da je MMT u principu agnostična što se tiče takvih pitanja. MMT je samo jedan dio ekonomske teorije. Kao takva, primjenjiva je u svim sustavima, kapitalističkim i socijalističkim, s velikom državom i s malom državom. Osnova MMT je točan opis modernog novca. Ipak, dijelovi MMT koji propisuju mogu se okarakterizirati kao socijalistički.
MMT polazi od osnovnog saznanja da novi novac na vrhu hijerarhije nastaje putem deficita državnog proračuna. To je jedini novac čija opterećenost dugom nije problematična. Naime, svaki novac je u isto vrijeme posjed i obaveza. Papiri od 100$ s potpisom su posjed za vlasnika i obaveza za izdavača. Jedino država nema problem izvršiti obvezu jer jedina obećaje plaćanje opet u svom vlastitom novcu. Putem deficita proračuna nastaje neto financijski posjed za privatni sektor. Sami privatni sektor ne može za sebe stvoriti neto financijki posjed, jer kao što sam naveo, za svaki financijski posjed stvoren unutar privatnog sektora postoji i financijska obaveza jednakog iznosa. MMT jasno demonstrira što se događa kad se neto financijski posjed privatnog sektora drastično smanjuje: uvijek je rezultat ekonomska depresija.
Dakle, pitanje koje se nameće više nije ono lažno da li je potreban deficit države ili ne. Također je odbačena podmetnuta lažna teza da država u normalnim okolnostima treba balansirati proračun ili još gore, imati suficit. Suficit je potreban samo u izvanrednim situacijama u kojima država treba smanjiti količinu novca u privatnom sektoru radi kontrole inflacije. Pitanje postaje na što i kako potrošiti deficit. Unutar MMT, to pitanje se ostavlja redovnoj proceduri donošenja proračuna. Također treba reći da se unutar MMT ne cilja neka proizvoljna brojka potrebnog deficita, poput one od 3% koju je ad hoc izmislila EU birokracija. Osnovni cilj je uvijek maksimalna utilizacija realnih resursa, visoka nezaposlenost te mala inflacija. Deficit neka padne gdje već padne.
MMT autori se zalažu da to trošenje i aktivnost države bude usmjerena na javno dobro (Public Purpose). To znači ulaganja u javnu infrastrukturu, znanost, školstvo, općenito bilo što društveno korisno. Sljedeće, jedna velika mjera za koju se MMT zalaže je uvođenje programa garantiranog zaposlenja (Job Guarantee). Ideja je da se umjesto postojećeg antiinflacijskog tampona nezaposlenih ljudi koristi antiinflacijski tampon ljudi zaposlenih uz fiksnu minimalnu plaću. Općenito, velika razina nezaposlenosti posljedica je sustavne krize monetarnog sustava. Država tu ima mogućnosti utilizacije koju prezaduženi privatni sektor nema. Dalje, MMT se protivi sveopćoj rasprodaji nacionalnih resursa koju zagovara postojeća neoliberalna doktrina.
Osobno, moj stav u vezi socijalizma i kapitalizma je taj da je rješenje negdje između na cijelom spektru mogućnosti. To ne treba postavljati kao dihotomiju, jedno ili drugo. Osnovni problem socijalizma je opasnost razvoja pogrešnog mentaliteta, pristupa u kojem se ljudi ne trude dovoljno razvijati i davati nove vrijednosti već očekuju da će netko drugi sve umjesto njih napraviti. Opasnost kapitalizma je u mogućoj eksploataciji i rastu nejednakosti. Međutim, postoje metode protiv toga: jače oporezivanje bogatih, državno jamčenje radničkih prava te zadržavanje ključnih nacionalnih resursa u rukama države. Treba se ugledati u one zemlje gdje je taj balans dobro pogođen, npr. u skandinavske zemlje i Kanadu. Jasno, uvijek su moguća poboljšanja, to je otvoreni problem.
Da zaključim, ponovno pozivam sve pretendente koji misle ponuditi neki izlaz i rješenje za našu tešku ekonomsku situaciju da se temeljito upoznaju s osnovama Moderne monetarne teorije. Točno poznavanje postojeće situacije je nužan uvjet da bi se mogla ponuditi kvalitetna rješenja. Ako to ne napravite, nećete dobro shvatiti tuđe prijedloge, niti ćete vidjeti zašto vaši prijedlozi nisu ostvarivi. Naravno, takva rascjepkanost samo koristi postojećem krivo postavljenom sustavu i zagovornicima takvog sustava da još duže provode svoju agendu.
Neke reference:
Jednostavan uvod u MMT:
http://modernmoney.wordpress.com/Udžbenik prezentiran u blogovima:
prof. Wray,
http://neweconomicperspectives.org/p/modern-monetary-theory-primer.htmlProširena verzija istog na Amazonu:
http://www.amazon.com/dp/0230368891Debriefing 101, prof. Bill Mitchell:
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?page_id=1667Odličan kratki uvod, moguće najbolji za prvo čitanje:
Dr. Ashe,
http://www.academia.edu/206885/Kindergarten_Guide_to_Modern_Monetary_Theory_-_Day_2O multiplikaciji novca:
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=1623Ključno o monetarnom suverenitetu SAD-a:
http://neweconomicperspectives.org/2011/11/mmp-blog-23-debate-about-debt-limits-us.htmlModern Money and Public Purpose seminar:
https://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=0zEbo8PIPSc#t=280s
Početna stranica
Login
Nije da ćemo nas petorica, desetorica ili koliko nas već ima sutra odlučivati kakva će biti maroekonomska budućnost ove zemlje. Meni je bila namjera ukazati vam da MMT ima vrlo slične ideje i ciljeve koje imate vi i Patriot pokret, pri čemu postoje neke razlike. Uzmite dalje u obzir da MMT čine desetci autora s PhD titulom, sveučilišta i istraživački centri. To je relevantan, intelektualno snažan rastući pokret. Kao što sam bio naveo, to je jedina teorija koja daje posve točan opis postojećeg monetarnog sustava. Same primjene MMT moguće su na različite načine, više socijalističke ili kapitalističke. MMT želi modificirati postojeću vertikalnu komponentu da više ne bude povlaštenog bogaćenja pri izdavanju obveznica kod stvaranja novca deficitiom. Dalje, izrazito se želi izregulirati postojeći horizontalni dio vezan za stvaranje kreditnog novca. Želi se maknuti privatni interes iz centralnih banaka koji pogoduje interesima privatnih banaka. Traži se kažnjavanje odgovornih za počinjene računovodstvene prijevare. Traži se ukidanje "too big to fail" pristupa za velike banke. Daljnji prijedlozi uključuju nacionalizaciju barem jednog dijela banaka ako ne već svih. Traži se dokidanje prenapuhanih financijskih derivata itd. Mnogo je tu vrlo korisnih saznanja i prijedloga, slagali se sa svim dijelovima ili ne.