Reforma monetarnog i bankarskog sustava

Veles je napisao/la:

BUBI je napisao/la:BDP je suma osobne potrošnje, državne potrošnje, investicija i neto izvoz(iznos - uvoz), gdje je neto izvoz najčešće negativna stavka, u određenom razdoblju.

U vašem primjeru vi prodate drugom čovjeku zlato za 100kn, on vama opet proda zlato za 100 kn, vi na kraju opetovane istovjetne trgovine imate zlato, a drugi čovjek svojih 100 kn.

Dakle BDP u vašoj ekonomiji je vrijednost osobne potrošnje vas i tog čovjeka u određenom razdoblju, ali nema dodatne vrijednosti. Dodatna vrijednost bi bila kad bi on od vas kupio zlato za 100kn, a prodao vam za 200kn, te bi se tada BDP povećao.

Izvrsno. Sad još samo odgovorite otkud tih dodatnih 100 kuna kojima se povećava BDP? Odakle može doći čistih, okruglih 100 kuna kojima će netko biti u stanju platiti razliku u cijeni?

Ak mi velite "iz banke", zadavit ću vas.

Znači prodavač je kupio prozvod za 100 kn i prodaje ga za 200, a čovjek ima samo 100 kn, koje je dobio od prodaje tog proizvoda. Do tih dodatnih 100 kn, čovjek može doći prodajom svog nasljedstva, imovine, štednjom, ili kredit banke. Ili se proizvod neće prodati po cijeni od 200 kn, jer nema ravnoteže na tržištu, nisu uravnotežene količina novca i vrijednost proizvoda na tržištu.

Veles je napisao/la:

Jung-fu je napisao/la:GDP kroz novčane jedinice pokazuje vrijednost usluga i dobara proizvedenih kroz jednu godinu, boljeg indikatora potrebna količine novca zapravo i nema.

Ne možete planirati budući rast isključivo temeljem statistike. GDP ne indicira ništa što je ili nije potrebno, GDP vam naprosto govori o tome kakvom brzinom trenutno vozite, a ne o tome gdje idete, kamo bi trebali stići ili koliko vam goriva treba za to.

Kak će vam GDP pokazati koje ceste treba izgraditi ili koja znanstvena istraživanja treba financirati? A za neke takve stvari treba više novaca nego za druge i prema tome ako čisto povećavate količinu novaca po nekom apstraktnom matematičkom algoritmu, opet neće biti dosta za stvari koje su zbilja nužne. Potrebe društva ne određuju se mehanički.

Gospon Bubi, najiskrenije vam savjetujem da se ostavite ekonomije i primite motike.

Stojan Nenadović je izvodio formule koje imaju veze sa GDP-om (BDP-om). Uopće nije važan toliko BDP, koliko da ako društo radi i zadovoljava svoje potrebe, treba u tom poslu ostvarivati mogući zadržani profit.

Limit za povećanje ponude novca postoji. Prvi limit je da ima nezaposlenih. Dokle god nismo zaposlili sve, možemo povećavati ponudu novca. Drugi limit je kapacitet proizvodnje, Ako imamo maksimalnu zaposlenost, cijene ne trebaju mjenjati dok se ne postigne popunjenja kapaciteta. Treći limit je produktivnost. Povećanjem produktivnosti se oslobađa dio radnika koji sada mogu raditi druge proizvode. Time se postiže dizanje standarda. Što imamo veću produktivnost moći ćemo ići na smanjenje cijena i veću kupovnu moći novca. Druga mogućnost je zadržanje cijena i povećanje ponude novca. Plaće tada moraju rasti da bi se povećala kupovna moć.

A u kom slučaju doazi do inflacije? Kada se želi ugrabiti više profita nego što se grabilo do sada - dizanje cijena jer je velika potražnja. Pa normalno da je potražnja, ako ljudi zarađuju. Ali zašto se dižu cijene, jer svatko misli da to što ima veliku navalu znači da je on nezamjeniv i da može početi dizati cijenu. E to nam je najveći problem u društvu. Svatko će htjeti dizati cijene i time za isti rad tražiti više novca - obezvređivanje valute.

A sad se sjetite naših sindikatlija koji bez obzira na makroekonomske fakte razmišljaju o povećanju plaća - kupovne moći. Jel sad vidite o kakvim ovcama se ovdje radi?

BUBI je napisao/la: Ili se proizvod neće prodati po cijeni od 200 kn, jer nema ravnoteže na tržištu, nisu uravnotežene količina novca i vrijednost proizvoda na tržištu.

Ukratko, desit će se ovo. Proizvod se jedino može šaltati naprijed-natrag kao u ping-pongu po prvotnoj cijeni od 100 kuna, dokle god netko u sistem naprosto ne stvori dodatnih 100 kuna koji će omogućiti povećanje vrijednosti koje vi opisujete. A to neće biti banka s kreditom jer će onda tih dodatnih 100 kuna rezultirati dugom s kamatom od 110 kuna, pa čovjek kojemu treba dodatnih 100 kuna neće završiti s 200 kuna, nego s 90 kuna. Ergo, ukoliko nema pritoka novca koji nije dug, sustav stoji na mrtvoj točki u kojoj se sve samo prelijeva iz šupljeg u prazno. Ili propada.

Nostradurus je napisao/la:E to nam je najveći problem u društvu. Svatko će htjeti dizati cijene i time za isti rad tražiti više novca - obezvređivanje valute.

Cijene se zakonomjerno dižu i pravi se inflacija ako je potražnja veća od ponude, ali to samo zapravo znači da je višak novca u opticaju, taj višak društvo je dužno povući iz opticaja.
Zato i treba imati neki uvid a GDP je čini se najreleventniji.
Ne može kompletno društvo mjenjati npr. prozore na kući ma koliko novaca bilo jer toliko prozora društvo ne proizvodi.
Novac u opticaju mora biti otprilike toćna refleksija produkcije i usluga, nekreditni novac je ljekovito sretstvo utoliko što smanjuje trošak proizvodnje i porezni namet poduzetništvu, ali to nije nikakva magija koja će u tren dignuti standard.
Sposobnost pojedinca da vlastitim znanjem i radom dođe do novca uvijek će ostati pravilo sticanja.
Ljudi su različiti, nekreditni novac ima sposobnost te različitosti ujediniti u istom poštenom izrazu, ali to ne znači da će svi imati isto ili da će se stvoriti gospodarska uravnilovka.

https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=guEI6bJPNaw#!


možda će vas zanimati

jekadril je napisao/la:https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=guEI6bJPNaw#!


možda će vas zanimati

Jeste, mene zanima ali moj engleski kašlje...

Može li koncizni komentar debate?

Jung-fu je napisao/la:

jekadril je napisao/la:https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=guEI6bJPNaw#!


možda će vas zanimati

Jeste, mene zanima ali moj engleski kašlje...

Može li koncizni komentar debate?

Britanski parlamentarac
- europa je nedemokratska tvorevina koja samo što se ne raspadne. Potrebno je ponovno
ispregovarati sve europske ugovore i kretati se prema manje europem a ne više gdje ju Njemačka gura.
Također ne vidi problem u monetarnoj politici ECB-a, već u tome što Njemačka ne troši, a istodobno je
previše povećala kompetitivnost u odnosu na druge članice.

Profesor akademik
- najviše je pričao ekonomiji. Kaže da ta razliku od Amerike, Europa nije prava monetarno/fiskalna
unija jer nema solidarnosti. Naveo je primjer Amerike gdje postoje direktni transferi novca iz bogatih
država u siromašne što nije slučaj u europi. Također se zalaže za promijenjeni mandat ECBa. Kaže da
Španjolska plaća kamate na dug 250 bodova veće od Engleske isključivo zato jer nema svoju centralnu
banku te ne može štampati novac. Kaže da inflacija nije problem, već deflacija, te zagovara neku
vrstu Marshalovog plana koji bi povečao potražnju. Cijela europa tone u recesiju/deflaciju i povećanje
konkurentnosti/štedljivost neće donjeti ništa dobra. Za razliku od britanca zalaže se za više europe, ali
uzsroz promijenjenu ulogu ECB-a.

Grk (europljanin) - nije rekao ništa pametno, podsjetio me na vesnu pusić.

Publika je bila dosta anti eurpski nastrojena, podsjetilo me to na neke panele o eu koju su održane
u zagrebu. Najviše zamjerki je bilo na nedemokratske procese u europi.

bilo je toga još ali se sada ne mogu sjetiti.

Hvala ti na kratkom pregledu debate, rasprave koje se vode po svijetu su dobre premda još nije sasvim doprjelo do svijesti akademske zajednice činjenica da je npr. Marshalov plan zapravo otpisani kredit, to jest nekreditni novac.

Pročitajte analizu srbina Miše Đurkovića koji poznaje rad g.Nenadovića o ovome što pokušava učiniti Viktor Orban.
Ovdje sam prenio samo dvije stranice, inače cijeli tekst na linku: http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0025-8555/2011/0025-85551102297D.pdf




Đurković M., Mađarska: Orbanov netipični pokušaj izlaska iz krize, MP 2, 2011
(str. 297–319)
Tokom leta 2010. vlada je ušla u oštar klinč sa Međunarodnim monetarnim
fondom da bi se na kraju pregovori potpuno prekinuli. Orban je odlučio da se
ne ulazi u nova zaduženja već da se suprotno preporukama MMF i Brisela
rešenja potraže u sopstvenim izvorima. Osnovni problem Mađarske, videli smo
to iz Đurčanjijevog govora, jeste gde pronaći novac koji je potreban za
funkcionisanje sistema. Orban je ovaj problem pokušao da reši nizom mera
koje su šokirale Zapad, ali su u domaćem javnom mnjenju dobile zapaženu
podršku. Pogledajmo o čemu je reč.
Da bi sproveo svoj ekonomski paket Orban je krenuo da podriva autonomiju
Centralne banke i da je stavlja pod kontrolu svoje vlade. Forinta je dodatno
devalvirana, a onda se krenulo na najveće finansijske igrače koje su optužili da
profitiraju u vreme krize. Uveden je na rok od tri godine poseban krizni porez za
poslovanje velikih firmi (uglavnom stranog porekla). Time se očekuje oko 1,3
milijarde evra dodatnih prihoda za državnu kasu godišnje. Zatim je uveden
poseban porez za banke i osiguravajuća društva koje je vlada javno oglasila
najvećim krivcima za loše ekonomsko stanje u zemlji. Porez za banke je
propisan po stopi od 0,45% njihovog ukupnog bilansa, a za osiguravajuća
društva na 5,8 % od isplaćenih premija. Od ovih poreza se očekuje oko 700
miliona evra godišnje.23 Suštinu ovog poteza kao i cele reforme usmerene −
kako Freda s pravom primećuje − ka povratku suvereniteta i izvlačenju iz kandži
međunarodnih bankarskih subjekata izneo je sam Orban prilikom obrazlaganja
novih poreza: „Finansijske institucije moraju, makar privremeno, da preuzmu
svoj deo da bi fiskalne obaveze bile pravednije raspoređene, tokom perioda koji
je neophodan da se oporavi privreda i stabilizuje finansijska situacija. Porez
raspisan bankama nužan je, pravedan i efikasan, i koristan je za interese države
i osoba koji se nalaze u naročito teškim uslovima.”24
Bankama je takođe zabranjeno odobravanje kredita uz valutnu klauzulu kao
i poslovanje sa takozvanim derivatima. Time je obustavljeno davanje kredita u
evrima i švajcarskim francima. Orban je posebno apostrofirao kredite sa
valutnom klauzulom koji su po njemu neopravdano porasli maltene stavljajući
građane u ropski položaj. Razumljivo, ovakve mere su donele široku podršku
23 Veoma je zanimljivo da je i Angela Merkel najavila kako bi i Nemačka mogla da primeni
slično rešenje od 2012. Postoji dosta spekulacija da upravo Nemačka daje jaku političku
podršku Orbanovoj vladi za ovako radikalne i netipične poteze, uprkos tome što su i
nemačke kompanije koje posluju u Mađarskoj pogođene nekim od ovih mera.
24 Orban prema Gianluca Freda, La Rivolta di Ungheria, blog, 24.07.2010, http://blogghete.
blog.dada.net/archivi/2010-07, pregledano 23.04.2011.
313
Đurković M., Mađarska: Orbanov netipični pokušaj izlaska iz krize, MP 2, 2011
(str. 297–319)
domaće javnosti, ali i ogromnu zabrinutost banaka kojima se smanjuju profiti,
kao i država iz kojih one potiču.25
Vlada je prihvatila da nastavi politiku smanjenja budžetskog deficita koji je
za 2010. projektovan na 3,8%. Novost je da je Orban suprotno očekivanjima
promenio stav o Južnom toku ohrabrujući ruske investicije u energetiku, ali je
najavio i dva ozbiljna trgovinsko-poslovna aranžmana sa Kinom.
Pitanje je da li će sve ovo biti dovoljno za zemlju koja ima tako visok
spoljni i javni dug. Stoga je od samog početka vladavine Orban počeo da
razmatra najkontroverzniju ideju do sada, projekat nacionalizacije privatnih
penzionih fondova. U njima se nalazi oko 10,3 milijarde evra i vlada vrlo
ozbiljno razmišlja da taj novac stavi pod svoju kontrolu i u slučaju potrebe
iskoristi za vraćanje jednog dela međunarodnih dugova. Začudo, Brisel nije
ispoljio previše zabrinutosti. Orban se u ovom slučaju vodi klasičnim državnim
rezonom, primenjujući vrlo problematične mere u cilju spasavanja države od
finansijskog bankrota.
4. Kao vrhunac zamašnog posla koji je nova vlada uradila tokom prve
godine došao je i novi Ustav. Parlament Mađarske izglasao ga je 17. aprila da
bi, nakon što ga je predsednik potpisao, on i stupio na snagu krajem istog
meseca. Iz svega rečenog razumljivo je da je i on doneo neka radikalna i
kontroverzna rešenja, koja je nova vlast probala da predstavi kao ne previše
veliko odstupanje od dosadašnjeg ustavno-pravnog sistema.
Orban je još tokom predizborne kampanje nagoveštavao da širina zahvata
reformi koje on namerava da sprovede neminovno traži i promenu Ustava. I
zaista, prethodni Ustav Mađarske donet je još 1949. godine, a delimično je
izmenjen 1989. Dakle, više od dvadeset godina čekalo se na novi savremeniji
ustav države.26
Već u junu 2010. u parlamentu je obrazovan komitet koji je inicirao proces
izmene Ustava. U isto vreme premijer je oformio šestočlano konsultativno telo
sastavljeno od eksperata. Zatim je otpočeo široki konsultativni proces koji je
uključio slanje upitnika sa 13 pitanja na adrese više od osam miliona glasača u
zemlji. Svoje odgovore poslalo je više od 920.000 njih i vlada je vrlo ozbiljno...

25 OTP, „domaća banka”, kontroliše četvrtinu tržišta dok ostale tri četvrtine drže uglavnom
austrijske, italijanske i nemačke banke. Međutim čak tri četvrtine vlasništva OTP takođe
pripada stranim investitorima. http://www.bankszovetseg.hu/bankszovetseg.cgi?p=
otp_2010&r=&l=eng&v=8888277817, pregledano 24.04.2011.
26 Najbliže tome bila je socijalističko-liberalna koalicija koja je vladala od 1994−1998 i
imala potrebnu parlamentarnu većinu, no ni oni nisu uspeli da završe taj posao.

Čitao sam dijelove. Orban pokazuje veliku inicijativu, ali nema efikasnost. Ukidanje valutne klauzule ne rješava državne financije. Porezna presija na krupni kapital mu ne može stvoriti plus.

Imate jednu bačvu,napunjenu vodom (novac).U tu bačvu su svi učesnici na tržištu,
ubacili svoju slamčicu i polako sisaju.Poskupljenje benzina,struje,vode,telefon,
komunalije,porezi,proizvodi,usluge,kamate,itd,stalno pomalo povečava usisavanje,
po svim slamčicama.Međutim,svatko na svojoj slamčici,VIDI SAMO SEBE i nije ga
briga,ni za one do sebe,ni za generalno stanje,odnosno,NIVO VODE U BAČVI.

U bačvi smo mi,građani,oni koji sve to plačaju,u pokušaju vezivanja kraja sa krajem.
Da nebi ta bačva presušila,odnosno da bi postojala cirkulacija novca,građanima moraš da
napuniš đepove.Kako drugačije? Cjeli sustav je zasnovan,na proizvodnji roba i davanju usluga,
a građanin je potrošač,preko kupovine roba i korisnik usluga.Da bi građanin mogao da obavi
to što mu je u opisu"radnog mjesta",mora da ima novac.Međutim građanin to mora da zasluži,
jasno svojim radom,kada bude nagrađen,jednom plačom (da ih je tri,nebi bile dovoljne).
Građanin kaže,ok,ja se slažem,svi se slažemo,ali ja radim,a nemam plače,a i onoma koji rade,
plače su sve tanje,bez plačenih prekovremenih,praznika,itd.Ja sam završija školu,
a nemam radnog mjesta,pa opet nemam plaču.Mirovina,što više radiš,sve je manja,a i onima
koji su je več ostvarili,sve je tanja.

Sada se več bačva prazni eksponencijalnom brzinom.Iz linearne funkcije,prešli smo na logaritamsku,
kada je,kako vrime odmiče,linija funkcije na sve večem kutu.
Zašto? Jer dotok u bačvu,nije konstantan,on se stalno smanjuje,a usisavanje iz bačve se stalno povečava.
To su dva procesa,koji su suprotni jedan drugom,sa poznatim krajnjim ishodom.
BAČVA SE PRAZNI,DOK SE NEISPRAZNI!!!!!!!
Mislim da nikakav dokaz nije potreban,ali sama priroda če nam reči,šta se dešava,u ljetnim
sušnim periodima,sa barama i jezerima.
Katastrofa je neizbježna.Da do nje nebi došlo,potrebna je intervencija na obe strane,ili stabilizirati cjene,sa tendencijom smanjenja cjena,ili povečati dotok novca na ulazu.
U svrhu povečanja dotoka novca,inovacija je,stvoriti novi ulaz dotoka novca,jasno,preko građana,odnosno
dižuči standard građana.

Jasno,sve te aktivnosti,treba uskladiti i dovesti na funkcionalni nivo,visokog standarda,
a to je netko tko dešavanja na tržištu,GLEDA GLOBALNO,a ne pojedinačno.
Tu Država ulazi u igru,tj. onaj tko kontroliše platni promet,a to je HNB.

To vam je opis,šta je i kako počinje recesija.To vam je mjesto na bačvi,linija,
na kojoj se sataju,nestašica novca na tržištu,koji je uvjet,za sva ona neplačanja
građana,sa nivoom siromaštva,koje je došlo na granicu pucanja.

G. Nostradurus, ispričavam se ako je ovakvo pitanje već bilo, ako jest samo me uputite.

Naveli ste kako smatrate da Pernarov prijedlog uvođenja hiperinflacije nije dobar već da bi trebalo ići na način koji ste predložili, godišnje puštanje od 4% (ako se dobro sjećam). Koje su po vama implikacije do kojih bi dovedo Pernarov prijedlog, tj. zašto se s time ne slažete.
Drugo pitanje, da li mislite da se banke ukoliko im se "pojedu krediti" mogu na neki naćin izvući, tj. preračunati sve kredite, odnosno uvesti indeksaciju za stopu inflacije, po trenutnom sustavu.

dado7 je napisao/la:G. Nostradurus, ispričavam se ako je ovakvo pitanje već bilo, ako jest samo me uputite.

Naveli ste kako smatrate da Pernarov prijedlog uvođenja hiperinflacije nije dobar već da bi trebalo ići na način koji ste predložili, godišnje puštanje od 4% (ako se dobro sjećam). Koje su po vama implikacije do kojih bi dovedo Pernarov prijedlog, tj. zašto se s time ne slažete.
Drugo pitanje, da li mislite da se banke ukoliko im se "pojedu krediti" mogu na neki naćin izvući, tj. preračunati sve kredite, odnosno uvesti indeksaciju za stopu inflacije, po trenutnom sustavu.

Hiperinflacija obezvređuje novac onih koji ga posjeduju. Ali istodobno kao rezultat imamo rast cijena. Time bi napravili jednu vrstu poreza na keš. Međutim, zar mislite da bi kamata kod banaka ostala na ovoj vrijednosti? Oni će htjeti raditi pozitivno i imaju mogućnost dizati kamate nekoliko poena iznad eskontne stope HNB-a. Međutim, prema moji zamislima, HNB nema više što posuđivati novac bankama. Ako banka treba novac neka posuđuje od drugih. Ako ne može ide u državno preuzimanje. Prema tome, eskontna stopa ne postoji, ali će postojati maksimalna kamata koju smije naplatiti banka. U tom slučaju opet nismo napravili ništa. Ako dignemo maksimalnu kamatu, opet će se otplata kredita slomiti na korisnicima.

Moja ideja ide u drugom smjeru. Umjesto obezvređivanja rate, obezvrediti ćemo kamatu. Kada država preuzme većinske pakete banaka, može smanjiti kamatu na minimum. Kako kamata utječe na izos rate - ukamaćivanjem preostale glavnice, moguće je rate srušiti. A u isto vrijeme je moguće pokrenuti zaposlenost da ih ljudi mogu vraćati - skoro većinom državi. Nova zaposlenost će biti od investicija bez kredita. Direkto od države. I po mogućnosti sa angažiranje firmi koje ima država. To nije problem jer država može kupiti firme koje joj trebaju ili osnovati nove. Trebaju nam samo rukovodioci koji znaju posao. Novac u državi nije problem. Problem je samo u ubacivanju posrednika (firmi i korporacija) kao izvođača. To nam fakat ne treba. Umjesto natječaja za firme izvođače. Imati ćemo natječaje za rukovodioce izvođenja radova.

'Energetska Valuta - Prva Međunarodna Konferencija O Društvenoj
Transformaciji' koja će se održati u Splitu od 10 do 12 srpnja na temu
monetarna reforma i alternativne valute, događaj je u kojem je pozvana
sudjelovati i Udruga Crom Alternativna Razmjena.


Energetska Valuta – Međunarodna Konferencija O Društvenoj Transformaciji

Nostradurus je napisao/la:

Hiperinflacija obezvređuje novac onih koji ga posjeduju. Ali istodobno kao rezultat imamo rast cijena. Time bi napravili jednu vrstu poreza na keš. Međutim, zar mislite da bi kamata kod banaka ostala na ovoj vrijednosti? Oni će htjeti raditi pozitivno i imaju mogućnost dizati kamate nekoliko poena iznad eskontne stope HNB-a. Međutim, prema moji zamislima, HNB nema više što posuđivati novac bankama. Ako banka treba novac neka posuđuje od drugih. Ako ne može ide u državno preuzimanje. Prema tome, eskontna stopa ne postoji, ali će postojati maksimalna kamata koju smije naplatiti banka. U tom slučaju opet nismo napravili ništa. Ako dignemo maksimalnu kamatu, opet će se otplata kredita slomiti na korisnicima.

Mislite da nema načina da se bankama od strane države odredi maksimalna kamatna stopa? Bilo kakvim izmjenama u zakonima? Bespuća zakona su stvar po kojoj mi se ne da toliko rondat pa i ne znam pravi odgovor, možda pričam gluposti.

dado7 je napisao/la:

Nostradurus je napisao/la:

Hiperinflacija obezvređuje novac onih koji ga posjeduju. Ali istodobno kao rezultat imamo rast cijena. Time bi napravili jednu vrstu poreza na keš. Međutim, zar mislite da bi kamata kod banaka ostala na ovoj vrijednosti? Oni će htjeti raditi pozitivno i imaju mogućnost dizati kamate nekoliko poena iznad eskontne stope HNB-a. Međutim, prema moji zamislima, HNB nema više što posuđivati novac bankama. Ako banka treba novac neka posuđuje od drugih. Ako ne može ide u državno preuzimanje. Prema tome, eskontna stopa ne postoji, ali će postojati maksimalna kamata koju smije naplatiti banka. U tom slučaju opet nismo napravili ništa. Ako dignemo maksimalnu kamatu, opet će se otplata kredita slomiti na korisnicima.

Mislite da nema načina da se bankama od strane države odredi maksimalna kamatna stopa? Bilo kakvim izmjenama u zakonima? Bespuća zakona su stvar po kojoj mi se ne da toliko rondat pa i ne znam pravi odgovor, možda pričam gluposti.

Ako se ne ograniči zarada o financijskih usluga, tada nema rješenja. Ako bi financijski sektor mogao preljevati profit na svoju stranu, opet ćemo imati problema. Ovaj puta sa inflacijom.

Evo kako ja gledam na stvar. Smatram da su oba sustava promjenjiva s time da je vaš oprezniji i dugoročniji dok je njegov radikalniji. U njegovoj predloženoj reformi mogu se napraviti dvije stvari. 1. Podići stopa obvezne rezerve - da bi se spriječilo da banke multipliciraju novac i stvaraju dodatnu inflaciju. 2. Fiksirati eskontnu stopu.

Naime, kamate poslovnih banaka su vezane zakonski uz eskontnu stopu (Zakon o obveznim odnosima) i ukoliko HNB ne bi podešavao istu kako bi pomogao poslovnim bankama, sustav bi mogao funkcionirati. Ustavnom izmjenom bi HNB trebalo ponovo staviti pod kontrolu države kako bi se ovo moglo provesti. Još jedna stvar na koju treba paziti u njegovom primjeru jest činjenica da on želi ukinuti valutnu klauzulu što bi moglo rušiti banke (ljudi dolaze po depozite kojih nema) - on sam mi je rekao da nacionalizaciju banaka zapravo želi izvesti na taj način (dakle također želi kao vi izvesti nacionalizaciju ali na drugi način). To znači da bi država morala naštancati puno novaca da bi spasila banke. Sada treba paziti da taj novac ostane u sustavu državna emisija-banka jer izlazak izvan toga bi stvorio nezadrživu inflaciju.

Prenosim također njegovu ideju - da ako se banke uspiju nacionalizirati nije potrebno stvarati hiperinflaciju jer se dug tada može i otpisati (dakle ili jedno ili drugo, ali ako, po meni, možemo izbjeći hiperinflaciju, tim bolje). Sviđa mi se kako obojica razmišljate. S time da ukoliko je njegov plan provediv moglo bi se većem broju ljudi pomoći u kraćem vremenu.

Monetarna reforma naprosto mora uključiti bankarstvo pune rezerve, to znači svakako ili da privatne banke smognu kapital koji će pokriti njihovu kreditnu ekspanziju, ili, ako to ne mogu, nacionalizacija tih istih banaka i dokapitalizacija državnim garancijama.
Nakon toga slijedi emisija primarnog nekreditnog novca u godišnjim količinama pokrivenim onom znanstvenom metodom koja će garantirati dokidanje devijantnih pojava inflacije i deflacije.

Sve drugo nije monetarna reforma.

Ovakav način garantira pravnost postupka, banke ne treba silovati, njih treba zakonski obvezati da stoje iza svojih djelovanja, naprosto im zabraniti da prave financijske krize.

To treba javno i dosljedno obznaniti, pa da vidimo tko će se buniti protiv tako postavljene reforme.

Jung-fu je napisao/la:Monetarna reforma naprosto mora uključiti bankarstvo pune rezerve, to znači svakako ili da privatne banke smognu kapital koji će pokriti njihovu kreditnu ekspanziju, ili, ako to ne mogu, nacionalizacija tih istih banaka i dokapitalizacija državnim garancijama.
Nakon toga slijedi emisija primarnog nekreditnog novca u godišnjim količinama pokrivenim onom znanstvenom metodom koja će garantirati dokidanje devijantnih pojava inflacije i deflacije.

Sve drugo nije monetarna reforma.

Ovakav način garantira pravnost postupka, banke ne treba silovati, njih treba zakonski obvezati da stoje iza svojih djelovanja, naprosto im zabraniti da prave financijske krize.

To treba javno i dosljedno obznaniti, pa da vidimo tko će se buniti protiv tako postavljene reforme.

Ipak, Jung-Fu, postoji održivost sustava. Ako banke teoretski mogu sav realni novac preko depozita pretvoriti u kredite, očigledno je da bi tada imale 100% novčane mase kao kredit. Kada bi država emitirala 4% od novčane mase, a banka imala kamtau 7%, očigledno je da bi imali dužničko ropstvo. Ako država poveća emisiju, banke mogu povisiti kamatu. Nema razloga da je ne dižu jer ionako imaju sav novac plasirna kao kredit. Kako, prema mojim idejama, HNB ne smije biti više banka za banke, tako nema više pozajmica banaka od HNB-a. To je biznis kao i svaki drugi. Nema spašavanja emisijom državnog novca. Može biti jedino preuzimanje i nacionalizacija. Zbog toga neće postojati eskontna stopa. Pa prema tome treba postojati neka stopa kojom se limitira kamata. Moj prijedlog je da to bude 50% od emisionog postotka. A i to je više nego dovoljno. Više od toga nije fer prema realnom gospodarstvu. Ipak, posuđivanje novca ispada bitno manje rizično nego npr. poljoprivreda. Svatko tko je probao nešto uzgajati to zna.

dado7 je napisao/la:Evo kako ja gledam na stvar. Smatram da su oba sustava promjenjiva s time da je vaš oprezniji i dugoročniji dok je njegov radikalniji. U njegovoj predloženoj reformi mogu se napraviti dvije stvari. 1. Podići stopa obvezne rezerve - da bi se spriječilo da banke multipliciraju novac i stvaraju dodatnu inflaciju. 2. Fiksirati eskontnu stopu.

Naime, kamate poslovnih banaka su vezane zakonski uz eskontnu stopu (Zakon o obveznim odnosima) i ukoliko HNB ne bi podešavao istu kako bi pomogao poslovnim bankama, sustav bi mogao funkcionirati. Ustavnom izmjenom bi HNB trebalo ponovo staviti pod kontrolu države kako bi se ovo moglo provesti. Još jedna stvar na koju treba paziti u njegovom primjeru jest činjenica da on želi ukinuti valutnu klauzulu što bi moglo rušiti banke (ljudi dolaze po depozite kojih nema) - on sam mi je rekao da nacionalizaciju banaka zapravo želi izvesti na taj način (dakle također želi kao vi izvesti nacionalizaciju ali na drugi način). To znači da bi država morala naštancati puno novaca da bi spasila banke. Sada treba paziti da taj novac ostane u sustavu državna emisija-banka jer izlazak izvan toga bi stvorio nezadrživu inflaciju.

Prenosim također njegovu ideju - da ako se banke uspiju nacionalizirati nije potrebno stvarati hiperinflaciju jer se dug tada može i otpisati (dakle ili jedno ili drugo, ali ako, po meni, možemo izbjeći hiperinflaciju, tim bolje). Sviđa mi se kako obojica razmišljate. S time da ukoliko je njegov plan provediv moglo bi se većem broju ljudi pomoći u kraćem vremenu.

Ako mislite na Pernarov plan, mislim da je Pernar prihvation naš način preuzimanja banaka koji ne podriva vlasništvo banke, nego vraća vlasništvo nad ekspanzijom novca u ruke države. Sve što su banke ekspandirale više od stvarne količine novca država treba fiktivnom dokapitalizacijom pretvoriti u državne uloge. Normalo je da sa 200 milijardi kuna ekspandiranog novca (pričam okvirmo) da kad bi dalje išla kamata 7% da bi imali problem. Država bi emitirala 4%, a naplaćivala kamatu od 7% na kredit. Pa i majmunima je jasno da to ne ide. Zbog toga kamata mora biti otplativa. A emisija novca ne može biti bilo koja nego prema povećanju robe na tržištu.To znači i da kamata ne može biti veća od polovice moguće robne ekspaniji. Ako bi bila veća, tada bi dug za kamate bio veći od robne ekspanzije. To se zove dužničko ropstvo. Ovo je bitna okosnica za limit kamata. Mislim da je ovo svima jasno. Ima tu još pitanje: Što ako je kreditni udio 50%. Da li tada kamata može jednaka emisionoj stopi. Međutim tada se sve svodi da se bankama daje poluga da izvlače 50% vrijednosti od emisije novca bez obzira na količinu plasiranih kredita. A mislim da je to protivno zdravom razumu. Zašto bi mi nekome pogodovali, kada država može emitirati kredite u svojim bankama po niskoj stopi. Koji je smisao toga? Pogodovanje privatnim bankama. A zbog čega? Sve može funkcionirati i sa državnim bankama. Financijski sektor je samo jedan servis, a ne krvopija gospodarstva. Jedom za sva vremena ga treba pozicionirati gdje mu je mjesto. Najveću financijsku vlast treba imati država, koja će biti u službi boljitka većine, a ne kao do sada za manjinu. Što će nam država koja nema financijsku vlast? Imamo demokraciju koja nema poluge vladanja u svojim rukama. Van pameti zar ne?

Devizna klauzula se mora ukinuti jer smo mi suverena država i zakonsko sredstvo plaćanja je kuna. U Americi vrijedi zakon da vam američka firma mora naplaćivati u dolarima. Ako ispostavi račun u švicarcima, niste dužni platiti. Po istom pravilu bi mi morali sve izvozne poslove naplaćivati u kunama. Tko nema kuna, neka ih promjeni u HNB-u. Devize nikome ne trebaju u unutarnjem prometu. Samo za uvoz. a uvoz ne može biti stihijski nego prema našem izvozu. Nema života na kredit i nekontroliranog trošenja na uvoz. To je neodrživo i štetno za društvo. Vodi u osiromašenje i dužničko ropstvo.

Nostradurus je napisao/la:

Ipak, Jung-Fu, postoji održivost sustava. Ako banke teoretski mogu sav realni novac preko depozita pretvoriti u kredite, očigledno je da bi tada imale 100% novčane mase kao kredit. Kada bi država emitirala 4% od novčane mase, a banka imala kamtau 7%, očigledno je da bi imali dužničko ropstvo. Ako država poveća emisiju, banke mogu povisiti kamatu. Nema razloga da je ne dižu jer ionako imaju sav novac plasirna kao kredit. Kako, prema mojim idejama, HNB ne smije biti više banka za banke, tako nema više pozajmica banaka od HNB-a. To je biznis kao i svaki drugi. Nema spašavanja emisijom državnog novca. Može biti jedino preuzimanje i nacionalizacija. Zbog toga neće postojati eskontna stopa. Pa prema tome treba postojati neka stopa kojom se limitira kamata. Moj prijedlog je da to bude 50% od emisionog postotka. A i to je više nego dovoljno. Više od toga nije fer prema realnom gospodarstvu. Ipak, posuđivanje novca ispada bitno manje rizično nego npr. poljoprivreda. Svatko tko je probao nešto uzgajati to zna.

Da, to je novi momenat u bankarskoj strukturi.
Bez kredita se naprosto neke stvari nemogu ostvariti. Emisija nekreditnog novca može postepeno razvijati društvo ali nije dovoljna za individualni iskorak, kad se npr. jedan mladi bračni par poželi osamostaliti od roditelja i kupiti stan... ili kad netko hoće ostvariti trenutnu poslovnu viziju..
Kamata je uvijek lihvarenje, ma kolika bila, ali i davanje kredita je oziljan i neophodan posao koji uvijek nosi i društvene rizike...

Što netko reče idealno bi bilo uopće ne imati banke...ali banke su institucije bez kojih je danas teško zamisliv ekonomski proces.
Banke su pritom oni centri moći koji odražavaju filozofiju sustava. Privatni interes je danas svakako prenaglašen ali privatni interes spada u conditio sine qua non ljudske cjelovitosti i ne može biti bačen u ropotarnicu povijesti.
Kredit je blagotvorno sredstvo ostavarivanja privatnog interesa i incijative, zapravo treba reči istinu i kazati da se zapadna civilizacija uzdigla na temelju kredita...

U svakom slučaju kamatnu politiku uvijek određuje najajči igrač, a najjači igrač je uvijek onaj tko vrši primarnu emisiju i kontrakciju novca.

Doista je pitanje što će državi banka ako ona vrši primarnu emisiju nekreditnog novca?

Onaj tko vrši emisiju i kontrakciju novca svakako kontrolira bankarski sustav, tim više ako je taj sustav reguliran punom rezervom.
Početni problemi oko nacionalizacije banaka koje su izvršile ekspanziju fiktivnog novca bez pokriča s vremenom bi se prevladali, po mom mišljenju banke bi u konačnici trebale biti u privatnom vlasništvu, svakako regulirane i transparentne kao i sav ostali privatni business. Koliko osobno vidim, nekreditni sustav stvaranja novca može s vremenom samo jačati privatnu inicijativu odnosno slobodu interesnih grupa i pojedinaca.

Kamatna stopa (lihvarenje) svakako treba biti u granicama održivog odnosno razuma, a to je svakako ostarivo ako se opći društveni sustav oprjedjeli za održivi razvoj, a što u osnovi znači konačno dokidanje inflacije ili deflacije monetarnog izraza naših vrijednosti, odnosno dokidanje prevare i pljačke kao legaliziranog oblika ostvarivanja privatnog interesa na račun društva u cjelini - kako bi zapravo mogi definirati trenutni bankarski sustav.

Znam da želite reformom utjecati što manje na stanje koje je sada, ali slušajte logiku. Ako država ne smije emitirati više novca jer privreda ne može povećati ponudu roba, tada vam emisija kredita koja povećava ponudu novca radi inflaciju. Pa bila ona privatna ili državna.

I drugi moment je zarada na kreditu. Ako država emisiju novca bazira na rastu ponude roba, onda je logično da kamata ne može ni u ludilu biti veća od rasta ponude roba. To bi značilo da novac mora gubiti vrijednost jer netko želi uzeti više nego što doprinosi. Moja stav je da financijski sektor može doprinjeti najviše do 50%. Naravno, imaju oni i troškova pa bi to trebalo uzeti u kalkulaciju. Jer taj novac će biti nečija ušteda. A ona mora omogućiti korisnicima kredita da profitiraju i da do 50% profita odvoje na kredit. To je fer partnerstvo. Svatko tko bi išao u neki dil sa posuđivačem novca bi išao na fifti-fifti dogovor. Time je trka u prevlasti između financijskog i realnog sektora mrtva. Financijski sektor nikad ne bi mogao zarađivati u sumi više od realnog. Tj. u stvari mogao bi kada bi realni sektor počeo polagati novac u banku. Ali to je skoro nemoguće zamisliti jer bi prosječna zarada na dionicama bila više puta veća nego u banki.

Nostradurus je napisao/la:Znam da želite reformom utjecati što manje na stanje koje je sada, ali slušajte logiku. Ako država ne smije emitirati više novca jer privreda ne može povećati ponudu roba, tada vam emisija kredita koja povećava ponudu novca radi inflaciju. Pa bila ona privatna ili državna.

I drugi moment je zarada na kreditu. Ako država emisiju novca bazira na rastu ponude roba, onda je logično da kamata ne može ni u ludilu biti veća od rasta ponude roba. To bi značilo da novac mora gubiti vrijednost jer netko želi uzeti više nego što doprinosi. Moja stav je da financijski sektor može doprinjeti najviše do 50%. Naravno, imaju oni i troškova pa bi to trebalo uzeti u kalkulaciju. Jer taj novac će biti nečija ušteda. A ona mora omogućiti korisnicima kredita da profitiraju i da do 50% profita odvoje na kredit. To je fer partnerstvo. Svatko tko bi išao u neki dil sa posuđivačem novca bi išao na fifti-fifti dogovor. Time je trka u prevlasti između financijskog i realnog sektora mrtva. Financijski sektor nikad ne bi mogao zarađivati u sumi više od realnog. Tj. u stvari mogao bi kada bi realni sektor počeo polagati novac u banku. Ali to je skoro nemoguće zamisliti jer bi prosječna zarada na dionicama bila više puta veća nego u banki.

Nadam se da isto vidimo stvari.
Inflaciju nemože praviti realni novac. To jest ako banka posuđuje realni novac, novac za koga ima pokriče, on ne pravi nikakvu inflaciju jer to i nije emisija novog novca već se radi o posudbi postojećeg, to što će biti izvjesna kamata na taj dil znači samo da će biti i izvjesne kompeticije u ekonomskim odnosima...
Treba li izbaciti tržno natjecanje i kompeticiju? Mislim da ne treba, tržnu utakmicu treba regulirati.

Što se tiče emisije novog novca tu mi zapravo još neznamo potrebnu količinu, ono što mi se čini ograničavajuće je ideja da se emisija novog novca bazira na postojećoj ponudi, novac se može ulagati i u budućnost. Kako se novac najviše bazira na međuljudskom povjerenju on može biti i sredstvo ostvarivanje budućih kreativnosti.
Nema potrebe isključivati faktor rizika na kojem se bazira i kreditni novac, tim više što eventualno nova emisija nije i novi dug, a eventualna kontrakcija viška novca ne znači i apriornu recesiju.

Jung-fu je napisao/la:
Nadam se da isto vidimo stvari.
Inflaciju nemože praviti realni novac. To jest ako banka posuđuje realni novac, novac za koga ima pokriče, on ne pravi nikakvu inflaciju jer to i nije emisija novog novca već se radi o posudbi postojećeg, to što će biti izvjesna kamata na taj dil znači samo da će biti i izvjesne kompeticije u ekonomskim odnosima...
Treba li izbaciti tržno natjecanje i kompeticiju? Mislim da ne treba, tržnu utakmicu treba regulirati.

Što se tiče emisije novog novca tu mi zapravo još neznamo potrebnu količinu, ono što mi se čini ograničavajuće je ideja da se emisija novog novca bazira na postojećoj ponudi, novac se može ulagati i u budućnost. Kako se novac najviše bazira na međuljudskom povjerenju on može biti i sredstvo ostvarivanje budućih kreativnosti.
Nema potrebe isključivati faktor rizika na kojem se bazira i kreditni novac, tim više što eventualno nova emisija nije i novi dug, a eventualna kontrakcija viška novca ne znači i apriornu recesiju.

Jung-fu, promiče vam koje su posljedice visokih kamata. Nemogućnost otplate i inflacija zbog inflacije troška u kreditu. Dakle, bez obzira na realnu emisiju i zabranu ekspanzije kredita, visoka kamata može stvoriti inflaciju troškova. Pohlepa za zaradom pokreće dizanje kredita i ljudi idu i na realno previsoke kamate. Osobito u osobnoj potrošnji. Zakoni tržita se tu iskorištavaju. A da ne govorimo bankarsku metodu pecanja niskim kamatama i onda dizanje kamate. Viđeno bezbroj puta.

Nostradurus je napisao/la:
Jung-fu, promiče vam koje su posljedice visokih kamata. Nemogućnost otplate i inflacija zbog inflacije troška u kreditu. Dakle, bez obzira na realnu emisiju i zabranu ekspanzije kredita, visoka kamata može stvoriti inflaciju troškova. Pohlepa za zaradom pokreće dizanje kredita i ljudi idu i na realno previsoke kamate. Osobito u osobnoj potrošnji. Zakoni tržita se tu iskorištavaju. A da ne govorimo bankarsku metodu pecanja niskim kamatama i onda dizanje kamate. Viđeno bezbroj puta.

Moram priznati da mi sasvim sigurno promiče ponešto iz kompletne slike reforme monetarnog sustava, ali ono što mi izgleda sasvim sigurno je činjenica da onog trenutka kad iz tajnih bankarskih podruma izvućete multiplikator, banke postaju benigna poduzeća.
Cijena njihova poslovanja i njihov interes može biti zakonski regulirano i pod paskom država...ali onda cijene poslovanja i interes ostalih poduzeća treba takođe staviti pod pasku države, pa onda od reforme monetarnog sustava pravimo kontrolirano društvo komunističkog tipa...

Osobno ne vjerujem u "savršena društva" a siguran sam da je faktor rizika integralni dio životna ciklusa.

Što se mene tiče pod javnom i znanstvenom kontrolom treba biti primarna emisija onog novca koji u sustav ulazi nekreditnom metodom, a čiji je osnovni zadatak stabilnost cijena i pravedni uvjeti jednaki za sve, novac nije više definiran kao dug prema suverenu, već suveren novac stavlja u ekonomski opticaj sa troškom = 0.
Ne treba zaboraviti da emisija nekreditna novca oslobađa sustav od stege primarnih dugova a a uvelike i od porezne presije. Mnogo više realna novca cirkulira društvom.
U takvim uvjetima čini se da bankarski sustav neće više toliko profitabilan, uvjeti poslovanja sa punom rezervom su sve samo ne laki, banke prestaju biti i svete krave i magijski centri gdje se multiplicira novac. Novac više nije sredstvo vlasti već postaje ono što je, sredstvo ekonomske komunikacije, mjerna jedinica ekonomskog procesa kojom mjerimo vrijednost usluga i dobara.

U svakom slučaju Nosatrađurus, mjenja se psihologija društva u omjeru koji je teško danas vizualizirati. Bit će tu i nama nepoznatih novina.
Ne treba smetnuti s uma da se tu radi o evolutivnom procesu, jer dokidanje kreditnog novca znači i pomjeranje općih vrijednosti, to pomjeranje urušava egoizam kao vodeću snagu.
Treba znati da je Harvard tek prošle godine izbacijo pojam pohlepe kao prihvatljivo ekonomsko ponašanje.
Mišljenja sam da dosegnute privatne slobode treba njegovati i imati povjerenja u čovjeka kao pojedinca, što je manje zakona to je društvo slobodnije.