Komentari vijesti

Puše se i na hladno. Guverner HNB-a Vujčić odbija monetarnu reformu i kad ga se za nju ne pita? Ali zato traži 100 drugih reformi. Znanje ili prodavanje magle? Odlučite sami.

http://www.jutarnji.hr/vujcic--trebaju-nam-reforme--ne-jedna-nego-stotine--ako-cemo-ih-i-dalje-odgadati-onda-hrvatska-nema-perspektive-/1189745

Rohatinski: http://www.banka.hr/komentari-i-analize/konvencionalna-nekonvencionalnost

HNB bi trebala brinuti i za unutrašnju likvidnost. Ako mi imamo strani dug i trebamo devize samo za otplatu kamata ta otplata nam uništava domaću likvidnost. To znači da HNB nije davao prijedloge VLADI i Saboru koji bi osigurali unutrašnju likvidnost. To znači da je od 1994. namjerno vođena politika HNB-a koja nije mogla riješiti unutrašnju likvidnost. A krivci su svi guverneri od tada zajedno sa Vladama.

Kada se govori o potrebi promjene monetarne politika, jasno je da sada bez promjene vanjske politike nema rješenja. A to znači da je to sasvim novi okvir djelovanja od dosadašnjeg. To obuhvaća izlazak iz EU i okrilja ESCB-a koji limitira mogućnosti monetarne politike i zaštite domaće proizvodnje. Zbog toga je ova rasprava o promjeni monetarne politike u biti mlaćenje prazne slame i stvaranje alibija za nedjelovanje u pravcu koji jedino može dati rješenje.

Kamate koje imamo na vanjsko zaduženje se mogu plaćati tek kada postoji suficit platne bilance koji dobro nadmašuje iznos tih kamata i otplata glavnice. Kako ni Njemačka ne može plaćati kamate na svoj vanjski dug u iznosu većem od 3%, pitam se o čemu mi pričamo? Nešto se iz temelja mora promijeniti. A to je vanjska politika i monetarna regulacija. Država nije domaćinsto - MMT seminar: http://www.modernmoneynetwork.org/seminar-2-monetary-sovereignty.html

http://www.advance.hr/vijesti/liberalno-progresivna-i-anti-imperijalisticka-ljevica-u-vihoru-novog-hladnog-rata-izmedu-istoka-i-zapada-odnos-prema-kapitalizmu-ideologiji-i-vlastitoj-dezintegraciji/

Mislim da je svaka ljevica u ćorsokaku koja misli da ja kapitalizam bolji od socijalizma. To je ili dokaz podrivanja ideje (izdaja) ili dokaz neznanja pravog stanja stvari.
Tehnološki napredak se svodi samo na gomilu aparat u kući (i džepu) te sve skuplja vozila. Gdje je tu povećana kvaliteta života? Gdje je sreća na licima ljudi? Zar je moguće da ljudi biraju visokotehnološko ropstvo umjesto sretnog života? Osim toga, mi stvar gledamo sa pozicije prosječnog evropljana, a ne prosječnog indijaca, kineza, pakistanca, itd.
Ljevica je izdala svoj osnovni cilj: smanjenje socijalne nejednakosti ili ti "želja za bolji život i drugima". A tko je za to kriv? Pa oni koji su tu ljevicu stvarali i vodili te se kitili ljevičarskim perjem. Detektirajte te ljude i analizirajte ih. Sve će vam biti jasno.

Ako ste se mozda pitali u cemu je tajna da vlada kupuje aute i da kupuju aute razna ministrastva..

Tajna je u tome da postoje tisuce i tisuce neprodanih auti. Desetine tisuca svuda po svijetu. Naime, nitko ne kupuje nove aute (osima hrvatske vlade i ukrajinske).

Slike.. (to su nove slike. Parkiralista se pune a ne prazne)









vise na linku

http://www.zerohedge.com/news/2014-05-16/where-worlds-unsold-cars-go-die

Pitanje je zašto proizvode aute za skladište? Zar zbilja misle da će prodaja krenuti kao nekad? To bi značilo da će se raja početi dodatno zaduživati da bi auto industrija kumulirala profit. Pitanje je dokle je moguće zaduživanje kućanstava? Jednom i tome dođe kraj.

Nostradurus je napisao/la:Pitanje je zašto proizvode aute za skladište? Zar zbilja misle da će prodaja krenuti kao nekad? To bi značilo da će se raja početi dodatno zaduživati da bi auto industrija kumulirala profit. Pitanje je dokle je moguće zaduživanje kućanstava? Jednom i tome dođe kraj.

Kraj je vec poceo



Njemci su na javnoj televiziji poceli govoriti o namjestanju cijena zlata na "golden fix-u". To su rotchildi vodili i povukli su se oko 2004. Nakon toga vodi jedan bivsi njihov zaposelnik u njihovoj zgradi (ako se ne varam).

Pogledajte (ima engleski titl)



U krajnjoj liniji..ajmo ovako. U hrvatskoj se otvaraju prostori u kojima se kupuje (odkupljuje) od ljudi koji zive u hrvatskoj zlato




Kina je zemlja koja je prestigla indiju po kolicini zlata koje se proda.

Dakle, gdje se bolje zivi..u zemlji u kojoj narod prodaje zlato ili u zemlji u kojoj narod kupuje zlato ?

A kina i rusija su potpisale ugovor kojim rusija prodaje kini plin i naftu.

Russia and China seal historic $400bn gas deal

http://rt.com/business/160068-china-russia-gas-deal/


 Druga najveca ruska banka je potpisala sa kinezima dogovor o trgovini u rubljima i juanima

China Signs Non-Dollar Settlement Deal With Russia's Largest Bank

http://www.zerohedge.com/news/2014-05-20/china-signs-non-dollar-settlement-deal-russias-largest-bank

Sto u konacnici dovodi do toga da je petro dolar nepotreban za kupovinu nafte. A amerika je nepotrebna kao trziste za kineze (ako mogu izvoziti u rusiju). 

Gubljenjem statusa dolara kao rezervne svjetske valute (jedine vlaute u kojoj se trguje) automatski znaci da vrijednost dolara pada i da ima previse dolara u opticaju sa obzirom na potraznju. Sto znaci da se velike kolicine dolara vracaju u ameriku..sto prouzrokuje inflaciju. Pad americkog financijskog sustava znaci i pad europskog financijskog sustava..a rusi i kinezi nastave trgovati medusobno. 

Ja bi zelio podsjetiti da je hrvatska u EUropskoj uniji i nato paktu. 

Pretpostavljam da ne moram objasnjavati kakve posljedice na hrvatsku ekonomiju ce imati raspad americkog i evropskog financijskog sustava ?

Onda, nadam se da ste spremni...

Da se podsjetimo zasto je vazno (amerima) da se trguje samo u dolarima

Rusija je pocela prodavati svoje zalihe americkih obveznica i kupovati zlato



The Russian central bank has again increased its gold reserves by another 900,000 ounces worth $1.17 billion in April.


http://www.zerohedge.com/news/2014-05-21/russia-dumps-record-amount-us-treasurys-here-what-it-buying

analiza trenutne situacije

http://www.zerohedge.com/news/2014-05-21/who-new-secret-buyer-us-debt

Fractional-Reserve Banking: From Goldsmiths To Hedge Funds To... Chaos

Banking didn’t start out as a reckless, parasitical plaything of a moneyed and politically-connected aristocracy. In the beginning, in fact, bankers weren’t even bankers. They were jewelers and goldsmiths who had to maintain their inventory with vaults, guards etc., and offered storage services to others with valuables to protect. So the original banks were, in effect, very safe warehouses.

Eventually some goldsmiths noticed that the paper receipts they gave to their customers to evidence the valuables left in storage began to circulate as currency alongside their countries’ coins. A shopkeeper accepting these receipts in payment knew that he could go to the goldsmith to redeem them for gold and silver, and also recognized that a paper receipt was more convenient to use as currency than were pieces of metal. Gradually these receipts became a widely-accepted form of payment, circulating among buyers to sellers and saved like other forms of wealth.

The goldsmiths then noticed something else about their new paper-money invention: Only a tiny fraction of their clients asked for the return of their valuables in any given period, which led to a bright – but legally and morally-dubious – idea. Why not start issuing receipts in excess of the gold and silver on hand? The goldsmiths could spend this currency themselves or lend it to others – thus inventing the business/consumer loan. Henceforth the total gold and silver in the vault (the goldsmith’s reserves) would equal only a fraction of the receipts circulating as currency.

“Fractional reserve banking” was thus born of deception if not outright fraud, because for the receipts to retain their value the goldsmiths had to pretend that those paper claims to gold and silver were backed by an equal amount of metal and were therefore of equivalent value. They were not, of course, because a tangible asset is more valuable than a promise to pay a tangible asset, particularly when the latter outnumbers the former.

The goldsmiths, having evolved into more-or-less recognizable bankers, then realized that more deposits equaled more profits. So they began paying people for deposits of gold and silver rather than charging for their storage, thus inventing the interest-bearing account.

The resulting system had some inherent dangers, most obviously that it tempted bankers to lend out ever-greater multiples of deposits, increasing the odds that they would be unable to meet withdrawal requests and collapse. This happened frequently early-on, eventually leading governments to regulate the amount that a given bank could lend against its capital.

For a sense of how this works, imagine a bank with $100 in capital that is required to hold a reserve equal to 20 percent of its loans outstanding – which based on experience is usually more than enough to satisfy a typical day’s withdrawal requests. In our example, the bank can lend 4/5ths of its depositors’ money, or $80, while 1/5th, or $20, remains in reserve. Now here’s where it gets interesting: When our hypothetical bank makes a loan, the recipient deposits the proceeds in another bank, which can lend out 4/5ths of that deposit. The recipients of those loans make deposits in other banks, and so on, until a huge multiple of the original deposit base has been turned into circulating currency.

The result is an “elastic” money supply. When borrowers are optimistic and want to increase their borrowing, banks in a fractional reserve system can in the aggregate offer them immense amounts of new credit. So the money supply, instead of being determined by the amount of gold, silver or other bank capital in the system, can expand dramatically to accommodate an energetic society’s demands.

But it can also contract dramatically. If an economy that has greatly increased its money supply through bank lending suddenly takes a downturn or is unnerved by an unexpected crisis, borrowers will pay off their loans or default on them and banks won’t replace them, while depositors seek the return of their cash. These actions cause the money supply to collapse, potentially all the way back to the level of base money in the system. The result of this fluctuation in the supply of circulating currency is a recurring series of booms and busts that wipe out businesses, individuals, and banks and frequently send the general economy into recession or depression.

Fractional reserve banking was, in fact, a major cause of the Great Depression. To condense a long, complex story into a single paragraph, the extra currency that was printed by the belligerents during World War I (which ended in 1918) was recycled through the fractional reserve banking system and massively amplified via the process we’ve just described. This tsunami of new credit caused the Roaring Twenties boom in asset prices – especially global equities – that popped in 1929, destroying the pseudo-wealth created in the previous decade. The collateral supposedly guaranteeing bank loans evaporated and sentiment turned negative, sending the fractional reserve credit machinery into reverse and collapsing both the banking system and the real economy.

Today’s situation is much, much worse. To see how, click here.

http://www.zerohedge.com/news/2014-05-23/fractional-reserve-banking-goldsmiths-hedge-funds-chaos

tick, tick, tick...



http://www.zerohedge.com/news/2014-05-23/tick-tick-tick

Dobra vijest, ovi iz jutarnjeg (i HNB-a) su shvatili da je sustav piramidalna (ponzijeva sema). Doduse, nisu shvatili i ostatak ali pokazuju znakove inteligencije. Za divno cudo saznali su da postoji i nesto sto se zove bilten HNB-a   

HNB-ova krivulja otkriva da će 2014. biti još gora od katastrofalne prošle godine. Udvostručit će se izdvajanja prema EU, a državni rashodi rastu

Da ne biste rekli da sam namjestio na okruglo deset milijardi, namjerno sam ukupne rashode državnog proračuna u travnju ove godine ostavio na 9,999 milijardi kuna”, rekao je okupljenima na konferenciji Tržišta novca u Opatiji 9. svibnja pomoćnik ministra financija i glavni državni rizničar Miljenko Fičor.


A kako su ukupni prihodi proračuna u travnju dosegnuli 9,795 milijardi kuna, mjesečni se proračunski manjak na kraju prvoga kvartala ove godine sveo na samo 204 milijuna kuna, otkrio je Fičor “ekskluzivno” za opatijsku publiku. To je izvanredan rezultat zna li se da je deficit proračuna u prethodna, prva tri mjeseca 2014. bio između 2,2 i 2,8 milijardi kuna ili više nego deset puta veći.
I bilo bi to doista sjajno da u mjesečnom Biltenu Hrvatske narodne banke redovito ne izlazi jedna mala, ali izdajnička sličica. Ona prikazuje mjesečne prihode i rashode hrvatskoga državnog proračuna (u stupcima) i trend njihova kretanja, tzv. pomični 12-mjesečni prosjek pretočen u dvije krivulje. Upravo taj graf iz mjeseca u mjesec otkriva kako se jaz između prihoda i rashoda proračuna od 2009., otkako se razjapio, do danas uopće ne smanjuje; štoviše, u 2013. se jako proširio.

Ali, objavljeni graf ne sadrži i pokazatelje za ovu godinu pa smo zamolili HNB-ove analitičare da za Jutarnji list, ne čekajući na njihovu objavu u Biltenu, svoje krivulje protegnu i na prva četiri mjeseca ove godine, s brojkama što ih je u Opatiji iznio glavni rizničar Fičor, po međunarodnoj stručnoj metodologiji (GFS 2001) koju inače koriste. I imali smo što vidjeti.
Reprogram
Umjesto da se deficit državnog proračuna smanjuje, a razmak između krivulja koje pokazuju prihod i rashod države sužava, on se u ovoj godini nastavio silovito širiti. Čini se da je bio posve u pravu ekonomist Željko Lovrinčević koji je, također u Opatiji, dan nakon Fičora, rekao da će glavna riječ kojom će se morati naučiti služiti sljedeći ministar financija biti “reprogram”. Reprogram javnoga duga.
Za one koji to ne znaju, recimo da se svaka promjena prvotnih uvjeta zaduživanja neke države stručno naziva ogluhom, a kolokvijalno državnim bankrotom. Upravo to, neizbježni bankrot državnog proračuna otkriva nam grafikon koji je za Jutarnji list ekskluzivno izradila Hrvatska narodna banka. Kako smo dotle došli? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se nakratko vratiti u 2008. godinu...
Naopaka piramida
Do 2008. prihodi i rashodi proračuna Republike Hrvatske rasli su godinama složno, bratski, gotovo bez raskoraka, u tandemu.
Bilo je to zato što je domaća potražnja za proizvodima i uslugama rasla brzinom od četiri do šest posto na godinu, a 2002. čak i deset posto, pa je i bruto domaći proizvod (BDP) rastao četiri do pet posto na godinu, brzinom kojom je malo tko u Hrvatskoj tada bio zadovoljan, a sada se čini astronomskom.
No, 2008. u svijetu je izbila strahovita velika recesija, po nekim pokazateljima i gora od velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća. Nakon bankrota Lehman Brothersa financijska se panika proširila i na Hrvatsku pa je i ovdje domaća potražnja 2009. doživjela slom, nagli pad od deset posto.
Te godine rashodi proračuna nastavili su rasti od sedam do osam posto godišnje, ali prihodi su se smanjili za gotovo sedam posto i država se odjednom našla u deficitu većem od pet posto BDP-a.
I nakon što je pad prihoda u drugoj polovici 2009. zaustavljen, rashodi države nastavili su se povećavati. Proradili su, naime, “automatski stabilizatori” ugrađeni u fiskalnu politiku: povećani troškovi za nezaposlene, socijalu, izdana jamstva... To je dinamika teorijski i empirijski dobro poznata ekonomistima, pa je tako za nju stručnjacima odavno poznat i lijek: ne dopustiti da potraje.
Proračunski deficit, naime, pokriva se ili prodajom državne imovine ili zaduživanjem, a ako zaduživanje potraje tri, pet ili sedam godina, onda nastupa “efekt grude snijega”. Dug se povećava za kamatu, za otplatu starog duga uzima se novi, državne financije pretvraju se u Ponzijevu shemu (“uzmi Marku da platiš Danku”) ili naopaku piramidu, a kad će se ona prevrnuti, samo je pitanje vremena. Jedini izlaz iz takve situacije jest povećati prihode, ohrabriti potrošnju, smiriti paniku, ponovno zaposliti ljude, obnoviti rast BDP-a. Slikovito, kaže se, ne dopustiti da pad BDP-a poprimi oblik rastegnutog slova “U”, nego postići da on bude u obliku slova “V”. No, to je, pokazuje i slučaj Hrvatske, lakše reći nego učiniti.
Smanjenje potrošnje
Za početak, trebalo je barem znati da se se potrošnja strmoglavo smanjuje, no dok se to događalo u zadnjem kvartalu 2008., hrvatski je premijer uvjeravao javnost da će kriza zaobići Hrvatsku, a najutjecajniji su hrvatski ekonomisti najozbiljnije savjetovali Vladi - smanjivanje svekolike potrošnje.
No, da se državna potrošnja u stvarnosti nominalno obično ne da smanjiti (tome se rukama i nogama opire većina društvenih slojeva, osobito onih koji žive od državnog proračuna, a ti su kod nas u većini), zorno pokazuje i primjer Hrvatske. Značajni napori u “fiskalnoj konsolidaciji” koje je nova Vlada premijera Milanovića i ministra financija Linića poduzela 2012. na HNB-ovoj se slici gotovo i ne vide.
Mjere nisu zadovoljile
No, grafovi prihoda i rashoda ipak su se malo počeli približavati, ali tada je došla 2013. godina.
Lani je manjak opće države po nacionalnoj metodologiji ponovo skočio sa 3,5 na 5,3 posto BDP-a, a po međunarodnoj (ESA 95) sa 5,0 na 5,9 posto BDP-a, pokazao je glavni rizničar Fičor 9. svibnja u Opatiji. Razlog?
“Ostvareni manjak rezultat je i plaćenih obveza za sanaciju zdravstvenog sustava u iznosu od 3,3 milijarde kuna.” U drugoj polovici 2013., međutim, Hrvatska je već postala članicom Europske unije pa ju je Europska komisija u sljedećoj rundi stavila u proceduru za otklanjanje prekomjernog deficita, s nalogom da u 2014. smanji deficit za 2,3 posto, a u iduće dvije godine za još po jedan posto BDP-a. I, doista, Vlada premijera Milanovića donijela je i “kratkoročne i dugoročne mjere” fiskalne konsolidacije, a kako one nisu zadovoljile Komisiju, usvojila je i “dodatne mjere”. Hoće li one poslužiti?
Financijska panika
I u izmijenjenom proračunu za 2014. za sanaciju zdravstva trebat će 3,2 milijarde kuna, a doprinos Hrvatske Europskoj uniji udvostručit će se, sa 1,8 milijardi kuna lani na 3,6 milijardi kuna. (Na to je valjda potpredsjednik Branko Grčić mislio kada je rekao da bi Hrvatska ove godine imala rast da nije Europske unije...). No, čini se da to nije najgore. Najgore od svega je što pad potrošnje i razduživanje privatnog sektora u Hrvatskoj ni danas, šest godina od izbijanja financijske panike, nisu zaustavljeni.
Točno je, državni su prihodi u prva četiri mjeseca ove godine pola milijarde kuna veći nego u istim mjesecima lani, ali prihod od PDV-a (poreza na potrošnju) manji je za 1,2 milijarde kuna ili golemih 9,1 posto. Širi se i Ponzijeva shema: financijski su rashodi države u prva četiri mjeseca veći za 381 milijun kuna ili pregolemih 10,3 posto.
Treće dno proračuna
Tako je u samo trećini godine već potrošena polovica proračunskog manjka planiranog za ovu godinu, odnosno 7,4 od planiranih 13,6 milijardi kuna. Pritom je manjak povećan za gotovo milijardu kuna (preciznije, za 903 milijuna).
Ma koliko veseli gotovo nulti deficit na razini jednog mjeseca, travnja, ukupna proračunska slika sve je mračnija. Lovrinčević to sažima ovako: “Hrvatska stvara godišnje oko 5 posto deficita proračuna u ekonomiji čija je potencijalna stopa rasta BDP-a niža od one potrebne za otplatu samo kamata (3 posto rasta realnog BDP-a).” Za potrebe servisiranja duga i deficita država će trebati dodatno namaknuti, i nakon prebacivanja mirovina iz drugog u prvi stup, oko šest milijardi kuna godišnje. Dva su potencijalna izvora: porez na imovinu ili zadiranje u drugi mirovinski stup.
Uvede li država porez na imovinu, to će biti dodatni uteg na domaću potražnju, s velikim izgledima da se Hrvatska u 2016. ponovo nađe u recesiji. Ne, dakle, u “drugom dnu” krize, nego i u “trećem dnu” u manje od deset godina. Kako kaže Lovrinčević, uz rast BDP-a od dva posto godišnje i izdatke za kamate oko pet posto, Hrvatska će godišnje trebati “samljeti imovine” za prosječno oko 10 milijardi kuna, ili oko 150 milijardi kuna do uvođenja eura, ili ukinuti drugi mirovinski stup. Postoje li alternative? Lovrinčević je iznio dvije, a niti jedna nam se neće svidjeti.
Dva scenarija
Prva je “radikalna i brza fiskalna prilagodba plus reforme s popratnim posljedicama u minimalnom iznosu od oko tri posto BDP-a ili desetak milijardi kuna”. To je scenarij “koji se trebao dogoditi na početku mandata koalicijske Vlade, ali se nije dogodio”.
Druga je mogućnost “devalvacija valute, reprogram javnog, odnosno inozemnog duga, uz asistenciju Bruxellesa i rekonstituciju društva”. A to je scenarij čija se vjerojatnost ostvarivanja “s protekom vremena samo povećava”.
http://www.jutarnji.hr/bankrot-proracuna-2014--vise-se-ne-moze-izbjeci/1194098/

http://www.business.hr/ekonomija/novotny-kamatne-stope-ce-padati-ali-jos-dugo-nece-biti-kao-u-clanicama-eurozone

Smanjenje kamate == bacanje udice sa većom mekom. Nema to nikakvu drugu svrhu, nego da se natjera realni sektor u zaduženje, da bi se zatim dizanjem kamata taj isti doveo u bankrot i preuzimanje od banaka.

http://www.advance.hr/vijesti/kontra-poslovnih-banaka-u-svicarskoj-krenulo-prikupljanje-potpisa-za-referendum-o-reformi-monetarnog-sustava-prema-kojoj-bi-novac-u-interesu-gradana-mogla-kreirati-samo-centralna-banka/

Chicago plan ( www.imf.org/external/pubs/ft/wp/2012/wp12202.pdf ) razdvajanja emisije novca od kredita ima tj. stvara dva izvora novca. Jedan izvor je za stvaranje novca bez duga, a drugi izvor novca je isključivo podloga za emitiranje kredita. Tim planom je prekršena druga točka emisije novca bez duga jer se ukupna novčana masa dobiva zbrajanjem tih dviju emisija. Ovisno u čijem vlasništvu su banke i kome se daju krediti, možemo govoriti o kapitalističkoj ili socijalističkoj verziji. Npr. Ako su banke društvene, a kreditiraju krupni kapital u poslovnim projektima, onda ovdje imamo klasično pogodovanje (korupciju). Davanje nekome kredita, znači davanje jednog dijela kolača iz ukupnog stvaranja svih. Ako je to iskorišteno za stvaranje profitabilnog biznisa, onda to vodi ka većoj privatizaciji u proizvodnji. Proširenje profitabilnih poslova kapitaliste vodi u povećanje udjela iz emisije novca. A taj profit na kraju završava u rukama kapitalista koji predstavljaju manjinu u zajednici. To znači da se time pogoduje preraspodjeli bogatstva stvaranja. Državna banka je tu radila za interese kapitalista.
Ako su banke privatne, bez obzira kome daju kredit, one, sve dok vlasnici banke ostvaruju iznadprosječan profit (u odnosu na profit, tj. štednju radnika), vode ka preraspodjeli novca, a time i plodova rada svih koji su pokriće vrijednosti novca.
MMT u svojoj implementaciji ne vodi računa o dosadašnjim kreditnoj ekspanziji i ne preuzima nikakve mjere da se ta privatna emisija i kamata koja ide na nju stavi pod kontrolu. MMT također predviđa otplatu napravljenih dugova države preko izdanih obveznica. Sve to govori o MMT-u kao o teoriji koja ide na ruku sadašnje financijske elite. MMT je tu kapitalistički model implementacije nekreditnog novca.
Novac koji se pojavljuje (dodaje) u zajednicu ne smije biti dug ili uvećani dug. Novac je kupovna moć za robe i usluge koje smo stvorili svojim radom. Kako onda možemo biti dužni više nego što smo stvorili? Ne možemo biti dužni niti ono što smo stvorili, jer je onda naš produktivni rad sav pod hipotekom tog kredita.
Ako novac ne smije u svom pojavljivanju biti dug, jasno je da ga se mora davati tamo gdje se mora raditi sa novčanim gubitkom. Sa novčanim gubitkom rade svi koji nisu sposobni za rad (djeca, umirovljenici, invalidi, itd. ). To je logično. Ako nisu sposobni za rad, a imaju troškove života, njima se treba pomoći. Sposobnim ljudima se ne smije poklanjati novac. Time oni dijele kuponu moć drugih, a ne doprinose stvaranju te kupovne moći.

-- Ovo gore je navod iz mog teksta: http://xreforma.wordpress.com/2013/03/26/kapitalizam-socijalizam-ili-nesto-trece/ .

Inicijativa izgleda dobro, ali emisija novca ne daje odgovor na točke 4. i 5. iz advanceovog članka. Jedno je proizvodnja novca, a drugo koncentracija bogatstva tj. kapitala. To znači da se ovom inicijativom kao i inicijativom http://www.positivemoney.org/ u biti želi zakrpati kapitalistički sustav da potraje još neko vrijeme. I to je prava istina. To je još jedan od rezervnih planova krupnog kapitala. I nije čudo da se pokreće u zemlji koja je njihovo carstvo.

dakle, bili smo u pravo od pocetka.

Cijela globalna ekonomija je namjestena


Another conspiracy "theory" becomes conspiracy "fact" as The FT reports "a cluster of central banking investors has become major players on world equity markets." The report, to be published this week by the Official Monetary and Financial Institutions Forum (OMFIF), confirms$29.1tn in market investments, held by 400 public sector institutions in 162 countries, which "could potentially contribute to overheated asset prices." China’s State Administration of Foreign Exchange has become “the world’s largest public sector holder of equities”, according to officials, and we suspect the Fed is close behind (courtesy of more levered positions at Citadel), as the world's banks try to diversify themselves and "counters the monopoly power of the dollar." Which leaves us wondering where are the central bank 13Fs?
While most have assumed that this is likely, the recent exuberance in stocks has largely been laid at the foot of another irrational un-economic actor - the corporate buyback machine. However, as The FT reports, what we have speculated as fact for many years now (given the death cross of irrationality, plunging volumes, lack of engagement, and of course dwindling credibility of central planners)... is now fact...

Central banks around the world, including China’s, have shifted decisively into investing in equities as low interest rates have hit their revenues, according to a global study of 400 public sector institutions.
 
“A cluster of central banking investors has become major players on world equity markets,” says a report to be published this week by the Official Monetary and Financial Institutions Forum (Omfif), a central bank research and advisory group. The trend “could potentially contribute to overheated asset prices”, it warns.
 
...
 
The report, seen by the Financial Times, identifies $29.1tn in market investments,including gold, held by 400 public sector institutions in 162 countries.
 
...
 
China’s State Administration of Foreign Exchange has become “the world’s largest public sector holder of equities”, as the report argues is “partly strategic” because it “counters the monopoly power of the dollar” and reflects Beijing’s global financial ambitions.
 
...
 
In Europe, the Swiss and Danish central banks are among those investing in equities. The Swiss National Bank has an equity quota of about 15 per cent. Omfif quotes Thomas Jordan, SNB’s chairman, as saying: “We are now invested in large, mid- and small-cap stocks in developed markets worldwide.” The Danish central bank’s equity portfolio was worth about $500m at the end of last year.

Read more here
So there it is... conspiracy fact - Central Banks around the world are buying stocks in increasing size.
To summarize, the global equity market is now one massive Ponzi scheme in which the dumb money are central banks themselves, the same banks who inject the liquidity to begin with.
That would explain this.




izvor infomacije

http://www.zerohedge.com/news/2014-06-15/cluster-central-banks-have-secretly-invested-29-trillion-market


Bagdad je pao sto znaci da ce sutra cijena nafte otici u nebo.

Europe - The Final Countdown

Da li je uopće bilo sumnje. Još kad se govorilo da niti jedan rat nije slučajan, a kamo li ekonomija. Jer politika je ekonomija, a rat je vođenje politike (ekonomije) drugim sredstvima. Po tome ispada da je i rat vođenje ekonomije drugim sredstvima. A kako rat nije slučajan, onda to ne može biti niti ekonomija.

Treba samo povećati izvoz da bude znatno veći od uvoza i to je to?? Što tu ne štima? Zašto u EU ulaze i države koje to nemaju? Bit će da nekima u EU bolji život i nije namijenjen.

http://www.business.hr/ekonomija/rjesenje-izlaska-eu-iz-krize-nije-u-povecanju-investicija-vec-izvoza

http://dnevno.hr/vijesti/hrvatska/124891-zivi-zid-imat-ce-svog-predsjednickog-kandidata-evo-tko-ce-stati-na-megdan-josipovicu-i-kolindi.html

Ako je useljavanje ljudi koji su uslijed krize izgubili sve, u prazne stanove kojih imamo preko 10 000 a pripadaju bankama koje su ih od ljudi otele, kršenje zakona, takav zakon onda treba mijenjati. Predsjednik mora imati moralnu obavezu vršiti pritisak na Vladu i Sabor.

Zašto onda Josipović to ne radi? Je li u sprezi s bankama?

- Svi koji su sudjelovali u vlasti od '90.-ih do danas, njih oko 1500, ljudi su iz istog legla. Svi su u sprezi sa bankama, jer prešutno odobravaju monetarnu okupaciju i razvlaštenje stanovništva od imovine. Kao i gubitak državne imovine.

   Ako ne znate za koga bi glasali kod izbora predsjednika, najbolje je za Vilibora.  https://www.facebook.com/vilizapredsjednika

Nostradurus je napisao/la:Da li je uopće bilo sumnje. Još kad se govorilo da niti jedan rat nije slučajan, a kamo li ekonomija. Jer politika je ekonomija, a rat je vođenje politike (ekonomije) drugim sredstvima. Po tome ispada da je i rat vođenje ekonomije drugim sredstvima. A kako rat nije slučajan, onda to ne može biti niti ekonomija.

Imamo u ovom trenutku dva ratista koja imaju potencijal sirenja

jedno je ukrajina u kojoj su u ovom trenutku ukljucene deseci tisuca ljudi i tisuce komada tehnika a ruska vojska stoji na granici i ceka zapovjed da krene.

Drugo je irak u kojem skupina ljudi financiranih od sudijska arabije i katra sa oruzjem koje je doslo iz hrvatske i koji su trenirani od strane americkih i turskih instruktora pod nadzorom cije stoje oko bagdada i spremaju se uci u njega.

U bagdadu je izmedu 7 - 9 miljona ljudi..ta skupina kontrolira vodu i struju. I pola bagdada su sijiti a pola su suniti. Ti ljudi pripadaju sunitima.

I nakon bagdada se ne namjeravaju zaustaviti..nego ici dalje..do tunisa i cipra izmedu ostalog. I naravno, turske.

Svet danas ima najvise skolovanih ekonomista (iako, ja licno ne znam sta znaci "skolovan ekonomista") u istoriji ljudske vrste, pa ipak, ekonomija je sve gora i gora. Mora da ostoji logicno objasnjenje za to!?  

...........................
http://www.intermagazin.rs/u-dugovima-preko-glave-dug-sad-i-amerikanaca-dostigao-60-biliona-dolara/

U Dugovima preko glave: Dug SAD i Amerikanaca dostigao 60 biliona dolara

ECONOMIC COLLAPSE: „Naši lideri smatraju da nivo ekonomskog razvoja može prestići nivo duga, ali je jasno da će vreme plaćanja ceha doći. Na staru dužničku rupu su od 2008. godine počeli da stavljaju novu zakrpu, ali su dužnički balon samo još više naduvali. Govore nam da znaju šta rade i da će sve biti odlično. Na žalost, prave smrtonosnu grešku“


Ukupni dugovi Sjedinjenih Država dostigli su 59,4 biliona dolara, a pre četiri decenije su bili na nivou $2,2 biliona – objavio je Economic Collapse.


Uz ovakav komentar: „Da ste se rodili u vreme Isusa Hrista i da ste otada do danas svaki dan trošili po 80 miliona dolara – ne biste uspeli da potrošite tu gigantsku sumu“ .


U ukupnu sumu američkih dugova ($59,4 biliona) uračunati su dug države, biznisa i građana po hipotekarnim i potrošačkim kreditima.
Američki dugovi su za protekle četiri decenije povećani 27 puta!
Economic Collapse još naglašava da građani SAD žive „unutar najvećeg dužničkog balona otkako svet postoji“. I upozorava: da „ne postoji nikakav način da se problem sa dugovima završi dobro“.


„Naši lideri smatraju da nivo ekonomskog razvoja može prestići nivo duga, ali je jasno da će vreme plaćanja ceha doći. Na staru dužničku rupu su od 2008. godine počeli da stavljaju novu zakrpu, ali su dužnički balon samo još više naduvali. Govore nam da znaju šta rade i da će sve biti odlično. Na žalost, prave smrtonosnu grešku“ – ocenio je Economic Collapse.


Rusija drži približno 3 odsto američkog državnog duga. Sasvim konkretno: oko 150 milijardi dolara, uglavnom u vidu američkih državnih obveznica.

http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2014&mm=06&dd=08&nav_id=858437

Evo sta je problem banaka u Srbiji

Beograd -- Potpredsednica Svetske banke Lora Tak ocenila je da je jedan od najvećih problema bankarskog sektora u Srbiji visok udeo nenaplativih kredita od skoro 30 odsto.


Ona je podsetila da naša zemlja i dalje plaća penale na deo kredita od 619,81 milion dolara, koje još nije povukla.
Tak je upozorila da visok udeo loših zajmova doprinosi slaboj kreditnoj aktivnosti banaka i sporom ekonomskom rastu zemlje. Ona, naime, smatra da trenutno zakonodavstvo u Srbiji ne pogoduje rešavanju problema nenaplativih kredita.
"Zakoni pre idu na ruku dužnicima nego kreditorima, a s druge strane problem komplikuje i nespremnost banaka da prepoznaju gubitke", rekla je Tak za agenciju Tanjug. 

Narodna banka Srbije bi zato, smatra ona, trebalo da igra veću ulogu kako bi pogurala banke da prepoznaju loše kredite. Trebalo bi, kazala je, uvesti štrože rokove za nelikvidnost i stečajni postupak.

"I druge mere bi mogle da budu razmotrene, poput uvođenja efektivnijeg okvira za dobrovoljno korporativno restrukturiranje, ili drugačijeg tretmana računa u blokadi, tako što bi se obezbedili adekvatni podsticaji u vidu razmene duga za kapital", navela je Tak koja je nedavno boravila u Beogradu. 

Ona je podsetila da je sada samo bankama dozvoljeno da kupuju nenaplative kredite građana i preduzeća, ali kako je rekla, bilo bi dobro da se to dozvoli i drugim investitorima. Na kraju, dodaje, i prevare su veliki problem, pa bi privredni zakoni trebalo da uvedu štrože sankcije za lažne transfere. 

Govoreći o sredstvima koje je Svetska banka odobrila Srbiji, Tak je podsetila da od ukupno odobrenog novca još nije povučeno 619,81 milion dolara. 

Za projekte lokalnih usluga još nismo povukli 7,57 miliona dolara kredita, na koje plaćamo godišnju kamatu od 0,33 odsto plus libor (vrednost međubankarske kamate na Londonskoj berzi). Tu je i zajam u iznosu od 5,29 miliona dolara, koji je odobrila Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD - deo Svetske banke), za projekat Regionalni razvoj Bora. Za taj kredit Srbija plaća kamatu od 0,61 odsto plus libor, ali i penale, odnosno proviziju za nepovučen iznos od 0,25 odsto, precizirala je Tak. 

Ona je dodala da iz IDA fonda, pri Svetskoj banci, nije povučeno oko 10 miliona dolara, a kako je rekla, Srbija za uslugu što taj odobren novac stoji, plaća 0,75 odsto godišnje. 

Lora Tak je poručila da je Svetska banka i ubuduće spremna da kreditno podrži različite oblasti u Srbiji, poput reforme javnog sektora, politike koja bi povećala zaposlenost i konkurentnost, reforme finansijskog sektora. To će, međutim, dodala je, biti moguće samo uz program Međunarodnog monetarnog fonda. 

Ona je najavila da će Svetska banka Srbiji odobriti kredite za investicije u nekretnine o čemu je, kako je rekla, već bilo reči sa srpskim vlastima.

Lošo dodaje kako članstvo Kolinde Grabar Kitarović u Trilateralnoj komisiji ozbiljno dovodi u sumnju njenu iskrenu nacionalnu poziciju i njenu kandidaturu za predsjednicu, jer:

- Oni ne zastupaju nacionalne interese. Sebe smatraju internacionalistima bez države. Pripadnost nekom narodu za njih je folklor. Oni ne priznaju institucije države. Bilo koje, a kamoli vlastite.

http://dnevno.hr/vijesti/hrvatska/125838-trilaterala-i-bilderberg-masoni-operativci-ne-upravljaju-samo-jednom-drzavom-eu-ne-priznaju-ih-a-sada-opasnost-prijeti-i-nama.html

http://dnevno.hr/vijesti/hrvatska/125895-uzas-u-hrvata-ovo-postoji-samo-kod-nas-devastiran-je-kompletni-sustav-i-za-to-nitko-nece-odgovarati-jer-zakon-o-veleizdaji-ne-postoji.html

"Ovo što se ovdje događa ne postoji nigdje u svijetu, to ne možete nigdje naučiti. To je grabež i pljačka potpuno besvjesne ekipe koja isključivo pljačka svoje građane kako bi se obogatili. Ovako nešto nije postojalo niti u doba divljeg zapada. Ovo svijet ne poznaje, ovakav stampedo kriminala!"

Clanak koji odgovara na pitanje zasto standardni ekonomski modeli ne rade. Mi zivimo u svijetu u kojem je sve povezano. I akocije jednih imaju posljedice na izbore drugih ljudi. 

Why Standard Economic Models Don’t Work - Our Economy Is A Network

The story of energy and the economy seems to be an obvious common sense one: some sources of energy are becoming scarce or overly polluting, so we need to develop new ones. The new ones may be more expensive, but the world will adapt. Prices will rise and people will learn to do more with less. Everything will work out in the end. It is only a matter of time and a little faith. In fact, the Financial Times published an article recently called “Looking Past the Death of Peak Oil” that pretty much followed this line of reasoning.


Energy Common Sense Doesn’t Work Because the World is Finite 


The main reason such common sense doesn’t work is because in a finite world, every action we take has many direct and indirect effects. This chain of effects produces connectedness that makes the economy operate as a network. This network behaves differently than most of us would expect. This networked behavior is not reflected in current economic models.


Most people believe that the amount of oil in the ground is the limiting factor for oil extraction. In a finite world, this isn’t true. In a finite world, the limiting factor is feedback loops that lead to inadequate wages, inadequate debt growth, inadequate tax revenue, and ultimately inadequate funds for investment in oil extraction. The behavior of networks may lead to economic collapses of oil exporters, and even to a collapse of the overall economic system.


An issue that is often overlooked in the standard view of oil limits is diminishing returns. With diminishing returns, the cost of extraction eventually rises because the easy-to-obtain resources are extracted first. For a time, the rising cost of extraction can be hidden by advances in technology and increased mechanization, but at some point, the inflation-adjusted cost of oil production starts to rise.


With diminishing returns, the economy is, in effect, becoming less and less efficient, instead of becoming more and more efficient. As this effect feeds through the system, wages tend to fall and the economy tends to shrink rather than grow. Because of the way a networked system “works,” this shrinkage tends to collapse the economy. The usage of  energy products of all kinds is likely to fall, more or less simultaneously.


In some ways current, economic models are the equivalent of flat maps, when we live in s spherical world. These models work pretty well for a while, but eventually, their predictions deviate farther and farther from reality. The reason our models of the future are wrong is because we are not imagining the system correctly.


The Connectedness of a Finite World 


In a finite world, an action a person takes has wide-ranging impacts. The amount of food I eat, or the amount of minerals I extract from the earth, affects what other people (now and in the future) can do, and what other species can do.


To illustrate, let’s look at an exaggerated example. At any given time, there is only so much broccoli that is ready for harvest. If I decide to corner the broccoli market and buy up 50% of the world’s broccoli supply, that means that other people will have less broccoli available to buy. If those growing the broccoli spray the growing crop with pesticides, “broccoli pests” (caterpillars, aphids, and other insects) will die back in number, perhaps contributing to a decline of those species. The pesticides may also affect desirable species, like bees.


Growing the broccoli will also deplete the soil of nutrients. If 50% of the world’s broccoli is shipped to me, the nutrients from the soil will find their way around the world to me. These nutrients are not likely to be replaced in the soil where the broccoli was grown without long-distance transport of nutrients.


To take another example, if I (or the imaginary company I own) extract oil from the ground, the extraction and the selling of that oil will have many far-ranging effects:


 The oil I extract will most likely be the cheapest, easiest-to-extract oil that I can find. Because of this, the oil that is left will tend to be more expensive to extract. My extraction of oil thus contributes to diminishing returns–that is, the tendency of the cost of oil extraction to rise over time as resources deplete.
The petroleum I extract from the ground will consist of a mixture of hydrocarbon chains of varying lengths. When I send the petroleum to a refinery, the refinery will separate the petroleum into varying length chains: short chains are gasses, longer chains are liquids, still longer ones are very viscous, and the longest ones are solids, such as asphalt. Different length chains are used for different purposes. The shortest chains are natural gas. Some chains are sold as gasoline, some as diesel, and some as lubricants. Some parts of the petroleum spectrum are used to make plastics, medicines, fabrics, and pesticides. All of these uses will help create jobs in a wide range of industries. Indirectly, these uses are likely to enable higher food production, and thus higher population.
When I extract the oil from the ground, the process itself will use some oil and natural gas. Refining the oil will also use energy.
Jobs will be created in the oil industry. People with these jobs will spend their money on goods and services of all sorts, indirectly leading to greater availability of jobs outside the oil industry.
Oil’s price is important. The lower the price, the more affordable products using oil will be, such as cars.
In order for consumers to purchase cars that will operate using gasoline, there will likely be a need for debt to buy the cars. Thus, the extraction of oil is tightly tied to the build-up of debt.
As an oil producer, I will pay taxes of many different types to all levels of governments. (Governments of oil exporting countries tend to get a high percentage of their revenue from taxes on oil. Even in non-exporting countries, taxes on oil tend to be high.) Consumers will also pay taxes, such as gasoline taxes.
The jobs that are created through the use of oil will lead to more tax revenue, because wage earners pay income taxes.
The government will need to build more roads, partly for the additional cars that operate on the roads thanks to the use of gasoline and diesel, and partly to repair the damage that is done as trucks travel to oil extraction sites.
To keep the oil extraction process going, there will likely need to be schools and medical facilities to take care of the workers and their families, and to educate those workers.
Needless to say, there are other effects as well. The existence of my oil in the marketplace will somehow affect the market price of oil. Burning of the oil may affect the climate, and will tend to acidify oceans. It would be possible to go on and on.


The Difficulty of Substituting Away from Oil 


In some sense, the use of oil is very deeply imbedded into the operation of the overall economy. We can talk about electricity replacing oil, but oil’s involvement in the economy is so pervasive, it can’t possibly replace everything. Perhaps electricity might replace gasoline in private passenger automobiles. Such a change would reduce the demand for hydrocarbon chains of a certain length (C7 to C11), but that only reduces demand for one “slice” of the oil mixture. Both shorter and longer chain hydrocarbons would be unaffected.


The price of gasoline will drop, (making Chinese buyers happy because more will be able to afford to use motorcycles), but what else will happen? Won’t we still need as much diesel, and as many medicines as before? Refiners can fairly easily break longer-chain molecules into shorter-chain molecules, so they can make diesel or asphalt into gasoline. But going the other direction doesn’t work well at all. Making gasoline into shorter chains would be a huge waste, because gasoline is much more valuable than the resulting gases.


How about replacing all of the taxes directly and indirectly related to the unused gasoline?  Will the price of electricity used in electric-powered vehicles be adjusted to cover the foregone tax revenue?


If a liquid substitute for oil is made, it needs to be low priced, because a high-priced substitute for oil is very different from a low-priced substitute. Part of the problem is that high-priced substitutes do not leave enough “room” for taxes for governments. Another part of the problem is that customers cannot afford high-priced oil products. They cut back on discretionary expenditures, and the economy tends to contract. There are layoffs in the discretionary sectors, and (again) the government finds it difficult to collect enough tax revenue.


The Economy as a Networked System


I think of the world economic system as being a networked system, something like the dome shown in Figure 1. The dome behaves as an object that is different from the many wooden sticks from which it is made. The dome can collapse if sticks are removed.




Figure 1. Dome constructed using Leonardo Sticks


The world economy consists of a network of businesses, consumers, governments, and resources that is bound together with a financial system. It is self-organizing, in the sense that consumers decide what to buy based on what products are available at what prices. New businesses are formed based on the overall environment: potential customers, competition, resource availability, services available from other businesses, and laws. Governments participate in the system as well, building infrastructure, making laws, and charging taxes.


Over time, all of these gradually change. If one business changes, other business and consumers are likely to make changes in response. Even governments may change: make new laws, or build new infrastructure. Over time, the tendency is to build a larger and more complex network. Unused portions of the network tend to wither away–for example, few businesses make buggy whips today. This is why the network is illustrated as hollow. This feature makes it difficult for the network to “go backward.”


The network got its start as a way to deliver food energy to people. Gradually economies expanded to include other goods and services. Because energy is required to “do work,” (such as provide heat, mechanical energy, or electricity), energy is always central to an economy. In fact, the economy might be considered an energy delivery system. This is especially the case if we consider wages to be payment for an important type of energy–human energy.


Because of the way the network has grown over time, there is considerable interdependency among different types of energy. For example, electricity powers oil pipelines and gasoline pumps. Oil is used to maintain the electric grid. Nuclear electric plants depend on electricity from the grid to restart their operations after outages. Thus, if one type of energy “has a problem,” this problem is likely to spread to other types of energy. This is the opposite of the common belief that energy substitution will fix all problems.


Vise na linku

http://www.zerohedge.com/news/2014-06-23/why-standard-economic-models-don%E2%80%99t-work-our-economy-network