Početna stranica
Login
Jung-fu 15.07.12 9:54Ideje izražene na ovom forumu imaju svoju dozu originalnosti ali su kao društveni proces nešto zakonomjerno civilizacijskom usponu društvenih odnosa, pa se shodno tome razvijaju diljem planete.
Ideja monetarne reforme je zapravo ključno riješenje opće krize ponajprije zapadnjačkog društva, ali kao ideal koji monetarnu suverenost daja stvaraocima ekonomskog procesa, dakle svom narodu ili svim narodima, može biti primjenjen na svako, ma kako bilo specifično društveno uređenje.
Nostrađurus je sastavio jedan članak i nazvao ga "Od problema do riješenja", ako smo uvidjeli problem i shvatili riješenje jedino što preostaje je realizacija.
Očekivanja da će društvena zajednica preko svojih institucija potaknuti realizaciju kao što vidimo nisu realna, bez obzira koliko dokazi o disfunkcionalnost tekućeg monetarnog sustava bili razvidni.
Institucije društvenog sistema hranjene su kreditnim novcem u tolikoj mjeri da su se odvojile od stvaralačkog principa.
Meni su se otvorile oči nakon pisanje pisma predsjedniku naše Republike, evo djela pisma:
...Mislim da danas više niti jedan državnik nema pravo kazati “ja nisam ekonomista”, bez obzira na njegove ustavne ovlasti. Osnovne postavke suvremenog ekonomskog sustava bi trebale biti večini jasne.
Hrvatska je pristupila kapitalističkom sustavu vrijednosti, stožer tog sustava je novac na kredit čiju ključnu primarnu emisiju vrše izvjesni financijski centri udruženi u nad nacionalnoj instituciji zvanoj centralna banka. U našem slučaju to je Europska Centralna Banka.
Ta centralna banka, koje vrši primarnu emisiju novca, potpuno je suverena, odvojena od društvenih
sustava, van paralamentarnih kontrola, izvan izbornoga procesa i većinski je privatno vlasništvo.
Novac koji se pojavljuje u opticaju pravno je dakle vlasništvo centralne banke. Ta banka vrši posudbu svog proizvoda, novca, i za tu uslugu traži interes, odnosno kamatu.
Niti jedan od profesora sa naših sedam ekonomskih fakulteta nije se još javno zapitao odakle državama, građanima odnosno narodima novac za traženu kamatu, ako ga centralna banka, kao jedina vrsna vršiti primarnu emisiju, nije stavila u opticaj? Naime, centralna banka vrši emisiju samo i strogo kreditnog novca, taj novac se pojavljuje u ekonomskom sustavu samo kao dug opterećen s kamatom.
Metodologija ovakvo zamišljenog kreditno-monetarnog sustava ima u samom startu klicu one financijske samo destrukcije koja se eufemistički naziva cikličkom ekonomskom krizom.
Nitko ne može vratiti onaj novac koji realno ne postoji u opticaju. Da bi djelomice u tome neki uspjeli, drugi naprosto moraju propasti. Ovako postavljena kompeticija pripada prirodnom i animalnom svijetu, tamo gdje još nije osvanuo razum.
U opticaju dakle uglavnom postoji onaj nominalni novac kojeg poslovne banke, unutar sustava djelomične rezerve, knjiže na svojim računima kroz multiplikaciju depozita. Na taj način postoji privid velikog novca u opticaju, jer se jedan te isti realni novac, u matematičkoj zavisnosti od visine obvezne rezerve, pojavljuje kao uknjiženo vlasništvo više pravnih ili fizičkih osoba.
Gospodine Predsjedniče, nije na meni da vam oduzimam vrijeme ili da vam solim pamet, već da vas molim da produbite svoje znanje i steknete uvide u kreditno-monetarni sustav. Postavljate stručnjacima prava pitanja, nemojte nesvjesno podržavati tu duboko nepravednu metodologiju elitnih gospodara novca, čija je pohlepa već izmakla humanoj kontroli.
Lažna je ta dilema koja se medijski postavlja, štednja ili rast unutar novih zaduženja, dužnička kriza je naprosto jedan nerješiv intelektualni paradoks, ta kriza samo pokazuje anomaliju kreditno-monetarnog sustava. Taj sustav ne može više odgovoriti na probleme koji su iskrsli pred opću civilizaciju, te se zapravo traži reforma kompletnog monetarnog sustava.
Dok se ta reforma ne zbude, Republika mora biti na budnom oprezu, jer će u suprotnom, daljnjim pouzdanjem u sofisticiranu varku koju zovemo novac na kredit, olako izgubiti svoje teškom poviješću steknute institucije, a s njima i svoje resurse i svoja nacionalna prava.
Jedno društvo samo na temelju svoje slobode može graditi svoj realni standard, sve drugo je jedno prosto samo zavaravanje.
Na ovo pismo Predsjednik Republike odgovara:
Naravno da znam osnove o kojima govorite! Ali, danas kada se i najveći
stručnjaci, pa i političari najvećih država iza kojih stoje veliki
timovi vrhunskih ekonomista ne mogu složiti o konceptu izlaska iz krize,
bilo bi više nego prepotentno da ga ja nudim. Mislim da je pošteno reći
kako nešto ne znam, ili barem ne u dovoljnoj mjeri da bih nešto javno
nudio kao konačni odgovor. Mislim da je poštenije da se ogradim i kažem
da „nisam ekonomist“, posebno ne onaj koji bi imao odgovor koji nemaju
ni nobelovci.
Ivo Josipović
Na ovom primjeru vidimo kako funkcionira opća psihologija društvenih institucija uključujući sve političke stranke. Predsjedniku je naopaka metodologija monetarnog sustava u osnovi jasna, ali on nije taj koji će tragati za odgovorima ili čak potaknuti realizaciju riješenja, on se kao i mnogi poziva na stručnjake.
Ali stručnjaka nema, kao što nema ni zrele društveno angažirane snage koja će krenuti ka realizaciji.
Mi smo danas došli tek na trečinu puta, saznali smo nešto što se ne uči u školama i posve je nerealno očekivati od te institucije da preuzme odgovornost.
Ovoga puta odgovornost leži na svima nama.
Narod se mora sam osloboditi, vlastitom evolutivnom organiziranošću koja nadilazi postojeće političke predloške.
Ovo treba shvatiti bez pritisaka da se nešto mora učiniti brzo, ovo je proces koji ima svoj početak, svoje početne aktere i mnoge koji će u budućnosti preuzeti liderske uloge.
Politička opcija ne ogleda se u ad hoc proglašenju stranke, već u pripremi i pokušaju organiziranja mnogih oko istog cilja. Da bi to bilo moguće potrebno je ideal monetarne reforme politički artikulirati tako da postane jasna politička uloga u nekreditnom sustavu stvaranja novca.
Narod napokom mora uvidjeti da je njegov suverenitet iznad političkog, da države postoje zbog naroda a ne obrnuto, stvaranje novca je suvereno pravo kompletnog naroda koji u stvarnosti i izrađuje njegovu vrijednost, nitko nema prava to otuđiti, ni socijalisti ni kapitalisti, niti itko tko narodu posuđuje ono što je njegovo.
Kao što banke treba vratiti ne njihovu realnu ulogu u društvu, tako treba i politiku i državne institucije svesti na metodološku funkciju službe kolektivnom dobru, vlast mora postati služba, svaka ključna odluka mora nakon javne rasprave s posebnim naglaskom na znanosti, biti ovjerena referendumom.
Nemam iluzija da je to lak put ali znam da on ima svoje prve korake, organizacija koja taj put predstavlja je conditio sine qua non budućeg uspjeha, organiziranost s početka može biti i virtualna, ali jednom će poštujući pravni poredak morati izaći u javnost.
Ovo je trenutak kad treba biti solidaran i ne prati ruke, ovo je krčenje novih puteva gdje nema utabanih staza, Nostrađurus, osobno sam u duhovnom smislu isuviše ozbiljna osoba da mi me zanimala slava, ovo nije proces koji će u konačnici imati svoje slavljenike, slavit će jednom društvena zajednica u cjelini.
Ideja monetarne reforme je zapravo ključno riješenje opće krize ponajprije zapadnjačkog društva, ali kao ideal koji monetarnu suverenost daja stvaraocima ekonomskog procesa, dakle svom narodu ili svim narodima, može biti primjenjen na svako, ma kako bilo specifično društveno uređenje.
Nostrađurus je sastavio jedan članak i nazvao ga "Od problema do riješenja", ako smo uvidjeli problem i shvatili riješenje jedino što preostaje je realizacija.
Očekivanja da će društvena zajednica preko svojih institucija potaknuti realizaciju kao što vidimo nisu realna, bez obzira koliko dokazi o disfunkcionalnost tekućeg monetarnog sustava bili razvidni.
Institucije društvenog sistema hranjene su kreditnim novcem u tolikoj mjeri da su se odvojile od stvaralačkog principa.
Meni su se otvorile oči nakon pisanje pisma predsjedniku naše Republike, evo djela pisma:
...Mislim da danas više niti jedan državnik nema pravo kazati “ja nisam ekonomista”, bez obzira na njegove ustavne ovlasti. Osnovne postavke suvremenog ekonomskog sustava bi trebale biti večini jasne.
Hrvatska je pristupila kapitalističkom sustavu vrijednosti, stožer tog sustava je novac na kredit čiju ključnu primarnu emisiju vrše izvjesni financijski centri udruženi u nad nacionalnoj instituciji zvanoj centralna banka. U našem slučaju to je Europska Centralna Banka.
Ta centralna banka, koje vrši primarnu emisiju novca, potpuno je suverena, odvojena od društvenih
sustava, van paralamentarnih kontrola, izvan izbornoga procesa i većinski je privatno vlasništvo.
Novac koji se pojavljuje u opticaju pravno je dakle vlasništvo centralne banke. Ta banka vrši posudbu svog proizvoda, novca, i za tu uslugu traži interes, odnosno kamatu.
Niti jedan od profesora sa naših sedam ekonomskih fakulteta nije se još javno zapitao odakle državama, građanima odnosno narodima novac za traženu kamatu, ako ga centralna banka, kao jedina vrsna vršiti primarnu emisiju, nije stavila u opticaj? Naime, centralna banka vrši emisiju samo i strogo kreditnog novca, taj novac se pojavljuje u ekonomskom sustavu samo kao dug opterećen s kamatom.
Metodologija ovakvo zamišljenog kreditno-monetarnog sustava ima u samom startu klicu one financijske samo destrukcije koja se eufemistički naziva cikličkom ekonomskom krizom.
Nitko ne može vratiti onaj novac koji realno ne postoji u opticaju. Da bi djelomice u tome neki uspjeli, drugi naprosto moraju propasti. Ovako postavljena kompeticija pripada prirodnom i animalnom svijetu, tamo gdje još nije osvanuo razum.
U opticaju dakle uglavnom postoji onaj nominalni novac kojeg poslovne banke, unutar sustava djelomične rezerve, knjiže na svojim računima kroz multiplikaciju depozita. Na taj način postoji privid velikog novca u opticaju, jer se jedan te isti realni novac, u matematičkoj zavisnosti od visine obvezne rezerve, pojavljuje kao uknjiženo vlasništvo više pravnih ili fizičkih osoba.
Gospodine Predsjedniče, nije na meni da vam oduzimam vrijeme ili da vam solim pamet, već da vas molim da produbite svoje znanje i steknete uvide u kreditno-monetarni sustav. Postavljate stručnjacima prava pitanja, nemojte nesvjesno podržavati tu duboko nepravednu metodologiju elitnih gospodara novca, čija je pohlepa već izmakla humanoj kontroli.
Lažna je ta dilema koja se medijski postavlja, štednja ili rast unutar novih zaduženja, dužnička kriza je naprosto jedan nerješiv intelektualni paradoks, ta kriza samo pokazuje anomaliju kreditno-monetarnog sustava. Taj sustav ne može više odgovoriti na probleme koji su iskrsli pred opću civilizaciju, te se zapravo traži reforma kompletnog monetarnog sustava.
Dok se ta reforma ne zbude, Republika mora biti na budnom oprezu, jer će u suprotnom, daljnjim pouzdanjem u sofisticiranu varku koju zovemo novac na kredit, olako izgubiti svoje teškom poviješću steknute institucije, a s njima i svoje resurse i svoja nacionalna prava.
Jedno društvo samo na temelju svoje slobode može graditi svoj realni standard, sve drugo je jedno prosto samo zavaravanje.
Na ovo pismo Predsjednik Republike odgovara:
Naravno da znam osnove o kojima govorite! Ali, danas kada se i najveći
stručnjaci, pa i političari najvećih država iza kojih stoje veliki
timovi vrhunskih ekonomista ne mogu složiti o konceptu izlaska iz krize,
bilo bi više nego prepotentno da ga ja nudim. Mislim da je pošteno reći
kako nešto ne znam, ili barem ne u dovoljnoj mjeri da bih nešto javno
nudio kao konačni odgovor. Mislim da je poštenije da se ogradim i kažem
da „nisam ekonomist“, posebno ne onaj koji bi imao odgovor koji nemaju
ni nobelovci.
Ivo Josipović
Na ovom primjeru vidimo kako funkcionira opća psihologija društvenih institucija uključujući sve političke stranke. Predsjedniku je naopaka metodologija monetarnog sustava u osnovi jasna, ali on nije taj koji će tragati za odgovorima ili čak potaknuti realizaciju riješenja, on se kao i mnogi poziva na stručnjake.
Ali stručnjaka nema, kao što nema ni zrele društveno angažirane snage koja će krenuti ka realizaciji.
Mi smo danas došli tek na trečinu puta, saznali smo nešto što se ne uči u školama i posve je nerealno očekivati od te institucije da preuzme odgovornost.
Ovoga puta odgovornost leži na svima nama.
Narod se mora sam osloboditi, vlastitom evolutivnom organiziranošću koja nadilazi postojeće političke predloške.
Ovo treba shvatiti bez pritisaka da se nešto mora učiniti brzo, ovo je proces koji ima svoj početak, svoje početne aktere i mnoge koji će u budućnosti preuzeti liderske uloge.
Politička opcija ne ogleda se u ad hoc proglašenju stranke, već u pripremi i pokušaju organiziranja mnogih oko istog cilja. Da bi to bilo moguće potrebno je ideal monetarne reforme politički artikulirati tako da postane jasna politička uloga u nekreditnom sustavu stvaranja novca.
Narod napokom mora uvidjeti da je njegov suverenitet iznad političkog, da države postoje zbog naroda a ne obrnuto, stvaranje novca je suvereno pravo kompletnog naroda koji u stvarnosti i izrađuje njegovu vrijednost, nitko nema prava to otuđiti, ni socijalisti ni kapitalisti, niti itko tko narodu posuđuje ono što je njegovo.
Kao što banke treba vratiti ne njihovu realnu ulogu u društvu, tako treba i politiku i državne institucije svesti na metodološku funkciju službe kolektivnom dobru, vlast mora postati služba, svaka ključna odluka mora nakon javne rasprave s posebnim naglaskom na znanosti, biti ovjerena referendumom.
Nemam iluzija da je to lak put ali znam da on ima svoje prve korake, organizacija koja taj put predstavlja je conditio sine qua non budućeg uspjeha, organiziranost s početka može biti i virtualna, ali jednom će poštujući pravni poredak morati izaći u javnost.
Ovo je trenutak kad treba biti solidaran i ne prati ruke, ovo je krčenje novih puteva gdje nema utabanih staza, Nostrađurus, osobno sam u duhovnom smislu isuviše ozbiljna osoba da mi me zanimala slava, ovo nije proces koji će u konačnici imati svoje slavljenike, slavit će jednom društvena zajednica u cjelini.
