MIO fondovi bi trebali biti održivi i zadovoljavati svhu koja im dana - da stvore izvore sredstava za buduće umirovljenike. Pri tome bi upravljači MIO fondova također trebali dobro zaraditi. Pa pođimo samo od predpostavke da će MIO fond svakom ulagaču vratiti 100% od uloženog i ništa više. Dodajmo tome 0,5% naknade na imovinu svakog umirovljenika godišnje. Prosječna vrijednost fonda od 50% tokom 40 godina do umirovljenja puta 0,4% naknade daje ukupan trošak od 8% od vrijednosti uplate svakog umirovljenika.
Dolazimo do rezultata da nam treba 108% uplate za 100% isplate. Ili to ili ćemo moći isplatiti recimo 92% od uplate. Kod prvog slučaja nam je potreban ekonomski perpetum mobile: uložiš 100% novaca i dobiješ 108%. Da li ekonomski perpetum mobile postoji? Da bi postojao, mora postojati mogućnost da se sa vremenom poveća količina novca. Teoretski, oni koji uplaćuju u MIO fond bi trebali prodavati proizvode i usluge upravljačima fonda za iznos upravljanja fondom i tako povratiti trošak od 0,4% od uplate. Upravljači fonda ne bi smjeli ništa novca zadržati niti kao fond niti privatno. Tako bi postigli da imamo 100% uplate i nemamo gubitak na upravljanju. To je jedna solucija. Druga je da uplatioci naprave suficit u platnoj bilanci za vrijednost troška upravljanja i tako riješe trošak upravljanja. Treća je da banke manjak novca nadomještaju dodatnim posuđivanjem novca. Četvrta je da centralna banka stvori novac bez duga za potrebe deficita proračuna države i da se taj višak koji zarade uplatioci MIO fondova onda može iskoristiti za plaćanje upravljanja MIO fondom. Ukupno je to 5 mogućnosti.
Koje mogućnosti su dugoročno održive?
1. Ako upravljači uzimaju 8% novca MIO fonda i zadržavaju ga (teorija), sustav definitivno ima dugoročni problema sa akumuliranom štednjom jer se javlja besparica. A niti uplatioci ne smiju štedjeti novac. (uvoz=izvoz)
2. Ako upravljači sve novce potroše, tada to moraju i radnici. Svako zadržavanje štednje smanjuje novac u cirkulaciji i radi problem besparice (uvoz=izvoz)
3. Suficit u trgovanju sa inozemstvom mora pokriti sve štednje u državi i država mora raditi bez deficita inače će dolaziti do bankrota iz čisto tehničkih razloga, a ne iz nedostatka potrebe za nekim proizvodom ili uslugom. Pri tome se ne pritamo kako na stranu državu utječe taj gubitak novca (deviza)
4. Ideja da se manjak novca kao posljedica zadržane štednje nadomjesti kreditom je poprilično danas uobičajena. Ima samo jedan veliki problem. Vraćanje kredita znači povlačenje sve novčane mase i opet besparicu. To znači da se krediti mogu samo povćavati. A dug koji tako nastaje raste realno stopom kamate banke tj. ima tendenciju udvostučavanja u jednakom broju godina te se može pokazati da na njega ne utječe inflacija (već je računski provjereno). I dalje uvoz=izvoz te se ne smije uzimati strane kredite.
5. Doštampavanjem novca radi pokrivanja ostvarenih novčanih ušteda tj. deficita proračuna kada je uvoz=izvoz je tu jedina mogućnost koja omogućava globalnu profitabilnost bez ekonomske štete za druge države.
Da sumiramo, postoje samo dva dugoročno moguća rješenja. Jedno je sa prividom održivosti (financiranje štednje iz suficita platne bilance sa inozemstvom uz državu bez deficita proračuna i bez stranog zaduživanja). Dobar primjer bi bio da MIO fondovi ulažu u inozemstvu i da zatim profit dotiče u zemlju. Pitanje je tu samo dokle može inizemsto biti ekonomski ekspolatirano jer posljedice na inozemnu privredu se moraju javiti.
Drugo rješenje je prema osnovama moderne monetarne teorije koje predviđa emisiju novca za deficit proračuna i uvoz pokriven izvozom (kompenzirana razmjena). A država bi mogla uzimati strani kredit samo ako postoji suficit u vanjskoj trgovini iz kojeg bi se strani kredit mogao vratiti. Samo sa time se može osigurati da MIO fondovi mogu biti dugoročno financijski održivi.
---
Što sad imamo? Država ima deficit u vanjskoj trgovini, ima vanjski dug koji ne bi mogla pokriti ni da ima izvoz po stanovniku kao njemačka te ne pokriva deficit emisijom novca bez duga. Imamo tri praktična razloga zašto MIO fondovi ni teoretski nisu održivi.
Što ćemo sad? Hoće li me netko demantirati nekim konkretnim primjerom sa reduciranim brojem subjekata i dokazati da je ipak moguće nešto drugo? Evo, čekam taj primjer.
http://www.banka.hr/komentari-i-analize/kako-da-hrvatska-izbjegne-nacionalizaciju-ii-mirovinskog-stupaDefinitivno Ivan Lovrinović nije u pravu. Ali ne onako kako vi to mislite. Situacija je još gora.
http://www.banka.hr/hrvatska/12-ekonomista-i-pravnika-javnim-istupom-protiv-zamrzavanja-ii-stupa