Filipusis je napisao/la:Da li u praksi vazi pravilo da postoje dve vrste
ustede (zarade)? Onu koju stavimo u slamaricu i onu koju stavimo na
depozit u banku? Kod ove prve, mi raspolazemo sa tim novcem kako
zelimo, a kod ove druge (bankovne), nas novac banka stavlja u dalji
promet kroz kredtite. Medjutim, opet postoji manjak novca, jer jedan
deo banka zadrzava novac na depozitu kao deo obavezne rezerve? Da li je
ovo tacno?
Da. Imate članak o tome:
https://sites.google.com/site/financijskisustav/izvori-novcanog-profitiranja Drugo pitanje: Da li novac dolazi u sistem isljucivo od
novca polozenog na depozit banke (odnosno kroz kredite) ili postoje i
drugi nacini?
Od kredita koji se polažu kao depoziti i od
vanjskotrgovinskog suficita koji također nakom promjene u lokalnu
valutu dolazi ko depozit.
Trece pitanje: Da li ima smisla izjednacavti drzavu i
pojedinca, kada je otplata duga u pitanju? Mislim da nema, imam svoje
vidjenje, ali me zanima malo dublja analiza?
Pojedinac uvjek ima prihode na vanjskom tržištu (ne u
svojem domu), a troškovi su mu uvijek vanjski. Država ima moguće
prihode na oba tržišta, ali i troškove. Stvar koju ljudi smeću sa uma
je da je unutrašnje tržište povezano. Unutrašnje tržište ne može
stvarati profit državi, osim ako država nema dovoljan dotok novca iz
inozemstva (suficit). Prema MMT teoriji, država je ta koja mora ubrati
manje poreza od troškova i to nadoknaditi emisijom novca bez duga. Ta
emisija daje profit na unutrašnjem, ali i na vanjskom tržištu koje
priznaje tu valutu (npr. dolar).
Kod vraćanja kredita se kod subjekata plaća sa
njihovog depozitnog računa, a kod države sa njihovog računa. Međutim
državni račun ne bi smio biti depozitni nego apsolutni. Novci koje
posjeduje država na depozitu se ne bi smjeli koristiti za ekspanziju
kredita jer kada država plaća rate duga za strani kredit sav taj novac
mora biti u trezoru da bi se mogao promjeniti u valutu. Kod privatnih
osoba i firmi to nije slučaj.
Cetvrto: Koliko vremena jos ostaje, pre nego sto priznaju da
se cela stvar obemislila (da li uopste smeju da priznaju)? Mislim, sta
ce se desiti kada dug npr Srbije bude 600 milijardi necega, a SAD-a 60
triliona necega?
Vrijeme je relativno. Možda bi se moglo reći da se
namjerno izazivaju skokovi cijena da bi se raniji dugovi mogli učiniti
manjima. Vrijeme do katastrofe možete predvidjeti preko stupnja
zaduženosti po stanovniku slično ravijene države. Prema omjeru duga
Grčke i RH sam izračunao da nam ostaje odo 3 do 4 godina do duga u
kojem je Grčka upala u teške probleme. Dug države se duplicira
svakih nešto godina te se može iz statistike vidjeti koliko je vremena
potrebno za dupliciranje duga. Prema tome, ako je omjer dugova po glavi
stanovnika 4, a dug se duplicira svakih 5 godina tada je jasno da je
rok za postizanje istog duga po stanovniku 5 + 5 godina. 2 puta 2 = 4.
To je samo gruba procjena. Mjere štednje smanjuju brzinu rasta duga,
ali ubrzavaju rušenje gospodartsva. Tako u principu možete računati da
se dug kod loših privreda duplira u periodu od 3 do 5 (6) godina.