Ukorjenjena je zabluda da vlast formiraju narodni zastupnici za čelu sa državnicima koji ih vode. Ta zabluda ponajprije proizlazi iz zakonodavne moći tih tjela, kontrolnih ministarstava, poreznog sustava i represivnog aparata kojim raspolažu. Neizgled imaju sve poluge vlasti kojim bi kao predstavnici naroda trebali stvoriti opće dobro. Narod ipak doživljava stalna razočarenja. Metodologija društvenog sustava utemeljena je na politici. Politika je zamišljena kao plemenita filozofska disciplina, njeno oprjedjeljenje je zapravo funkcija moderacije raznih htjenja i utjecaja, odnosno kanaliziranje društvene energije ka realno mogućem. Politika se često trudi, ali kako u stvarnosti nema ključne poluge vlasti ona posrće. Posrće na svim razinama. Sve do narodnog zapažanja kako se politika prodaje za novac, da je zapravo politika ako ne obična kurva, a onda skupa kurtizana. Ključna vlast je monetarna vlast.
Oni koji drže monopol nad emisijom novca veliki su gospodari država pa onda i svijeta. Njihova nadmoćna vlast nadređena je svim drugim oblicima vlasti. Njihov proizvod, kreditni novac, koji je jedini u opticaju, jedinstven je oblik upravljanja. On se direktno nadovezuje kao sila i zakon na psihološku kvalitetu ljudskog povjerenja. Kreditni novac koristi psihologiju čovjeka kao sredstvo svoje vladavine, njemu je čovjek podređen. Oni koji novac stvaraju da bi ga posudili s kamatom su monopolisti paar ekcellence. U kreditno-monetarnom sustavu kojeg slavi bankarstvo djelomične rezerve, čovjek je prisiljen na kompeticiju, on se naprosto mora patološki ponašati unutar društveno - ekonomskog sustava ili će propasti. Ova patologija najvidljivija je u otuđenoj korporativnoj psihologiji. Korporacija je pravna osoba nadređena čovjeku. Kako to već u začecima korporacija reče Baron Thurlow (1731-1806) britanski odvjetnik i političar, one "nemaju dušu koja bi mogla biti spašena, niti tijelo koje bi moglo biti pritvoreno". Pravu vlast sačinjavaju nekoliko povezanih megakorporacija, tu dakako prednjače banke.
Demokracija je dakle jedan od onih nedovršenih pojmova čije pravo značenje stalno izmiće shvaćanju naroda na koga se pojam zapravo odnosi, vlast naroda.
Predstavnička demokracija otuđuje narod od poluga vlasti u tolikoj mjeri da se takav oblik vladavine može usporediti sa feudalnim sustavom, narod na 'slobodnim izborima' zapravo bira replike svojih "skrovitih" gospodara.
Nešto je bolja situacija u direknim demokracijama tipa Švicarska, narod se izborio za institut referenduma i to se uvelike poštuje ali to još ni približno nije vladavina naroda.
Može li uopće biti istinske demokracije, vladavine naroda, bez nekreditne emisije novca?
Koliko osobno vidim, ne može.